Jesen - zima 2006

  PRAVO MOČI ILI MOČ PRAVA
  Mario Kopić
 
 

Na isteku je 20 . stoljeća mahanje parolom o iscrpljenosti i kraju nacionalne države postalo gotovo samorazumljivo, gotovo stvar teorijskog bontona. “Nacionalna je država maknuta s puta”. S tim je vehementnim riječima znani socijalni teoretičar Ulrich Beck nastupio u svojim znanim djelima o globalizaciji. 1 Kraj bi se nacionalne države navodno trebao podudarati s različitim drugim krajevima, svršecima koji vrhune u famoznom Fukuyaminom “kraju povijesti”.

No, ubrzo se pokazalo da je posrijedi samo još jedna od samoobmanjujućih ideologijskih zabluda. S 11. septembrom 2001. godine naracije o kraju bačene su na smetlište povijesti. Začela se nova, restaurirana i rekreirana naracija o nacionalnoj državi. Sjedinjene Američke Države su se postavile na stražnje noge i posve jasno i razgovijetno urbi et orbi obznanile svoj nacionalni amerikanizam, dotada zastrt navodnom postnacionalnom globalizacijom, globalizacijom za koju se, nakon uvida u rad takozvanih multinacionalki, ubrzo pokazalo da je gotovo posvema nadziru Amerikanci. 2

Nakon “9/11”, upotrijebimo li američku oznaku za rušenje Svjetskoga trgovačkog središta 2001. godine, za taj Događaj s kojim bi se, kako tvrdi Shashi Tharoor, 3 doista tek trebalo početi događati 21. stoljeće, zagovornici su se Sjedinjenih Američkih Država kao jedine globalne i historijski jedinstvene supersile isprva bezrezervno zakleli na pravo moći , parodirajući one, naime Europejce, koji se ponajprije poradi vlastite slabosti još uvijek sklanjaju pod okrilje što ga nudi moć prava .

Robert Kagan, vodeći među teoretičarima strateških pitanja američke vanjske politike, preciznije: ideo-lozima (u platoničkom smislu te riječi) američke Moći i njezina Prava (“bezgraničnog prava”), u spisu Misija vječnoga mira ( Europejci su slabi, stoga moć Amerike ne mogu shvatiti 4 prostodušno, bez krzmanja piše:

“Ne možemo se više pretvarati da Amerikanci i Europejci imaju jednaki pogled na svijet. Da, čak ne žive više u istom svijetu. O vrlo važnom pitanju moći - njezine uporabe i njezine moralne vrijednosti - američki i europski nazori se veoma razilaze. Europa se odrekla moći; usmjerena je na svijet čvrsto predan pravilima i zakonima, povezan u transnacionalne organizacije i korporacije. Zagovara posthistorijski raj (premda je o njemu prvi počeo govoriti Amerikanac Francis Fukuyama, prim. M.K.) bez nasilja i relativno blagostanje kao nekakvo ozbiljenje Kantova ideala o vječnom miru. Tomu nasuprot, Sjedinjene Države ostaju upletene u povijest. Njihova praksa upotrebe moći uključuje vojnu silu i premoć. Na svijet gledaju slično kao što je na njega u 17. stoljeću već gledao Thomas Hobbes, engleski filozof države, kao na anarhičnu tvorbu u kojoj bez uporabe nasilja nema zbiljske sigurnosti, obrane i promocije liberalnoga poretka. To je razlog poradi kojega Amerikanci i Europejci sa svojim strateškim predodžbama pripadaju različitim svjetovima. Prvi potječu s Marsa, drugi s Venere. Između njih doista dolazi sve rjeđe do suglasja i sve se manje razumiju”.

Amerikanci, maskulinizirani, virilni vojnici 20. stoljeća, predstavljaju dakle nositelje i provoditelje volje za moć. Europejci pak, kojima manjka politička volja spram više europske moći, neka se radi svoje slabosti pozivlju na (međunarodno) pravo i (ljudska) prava. I još izričiti, neposredni američki prijekor Europljanima: Vi svoju miroljubivost možete reklamirati samo i jedino pod američkim egidom, pod nebom njezine vojne moći i zaštite.

Svijet (feminizirane) Venere ili svijet bez volje za moć i svijet (maskuliniziranoga) Marsa ili svijet volje za moć dakle ne idu zajedno. Europa je, ukratko, dekadentna. To je, paradoksalno, ocjena koju je krajem 19. stoljeća u okviru svoje teorije o europskom nihilizmu prvi izrekao Friderich Nietzsche, tako da nam se sada vratila kao bumerang. 5

Tako bi se uloge Amerike i Europe na početku 21. stoljeća konačno zamijenile. 6 Dok se Europa stoljećima oslanjala na politiku puke moći, dakle na pravo moći, Amerika je od svojega nastanka zagovarala moć prava, tj. vladavinu prava. S točke motrišta svjetske raspodjele moći nije još bila dovoljno moćna. Sada kada ima svjetsku, globalnu premoć (po obliku), odnosno imperijalnu vlast (po sadržaju), neće se više pustiti voditi u ime takvog ili drukčijeg prava, takve ili drukčije već postojeće vladavine prava, nego će na podlozi prava moći svjetsko pravo uzeti u vlastite ruke. Cijelim će svijetom zavladati ono pravo koje će diktirati Sjedinjene Američke Države. Sa svojim trijumfalnim ratom protiv globalnog terorizma, Amerika će se permanentno potvrđivati kao pobjednica: kao kontinuirana vladarica svijeta u trećem tisućljeću nakon Krista, ali za Krista. Ne u ime Isusa kao čovjeka, nego u ime Krista kao Boga. Posrijedi je, kako ističu mnogi autori, 7 američki kršćanski militantni ekspanzionizam. Busha, naime, podupiru prije svega u prošlost zagledani bijeli fundamentalistički kršćani, desničarska društvena skupina koja vodi manihejsku bitku protiv rastuće društvene moći žena, doseljenika i drugih religija. Isto se tako bore protiv svjetovnih stvari, kao što su učenja suvremene biologije i evolucijske teorije.

Kagan je tekstom Misija vječnoga mira unaprijed nastupio kao bezuvjetni i bezobzirni zagovornik napada na Irak, gotovo godinu dana pred faktičkom okupacijom te države. U tekstu Transatlantska tragedija ( Europejcima je značajnije oslabiti Ameriku nego se s tom supersilom boriti protiv opasnosti ), 8 dakle manje nego godinu dana nakon napada, njegova će se usmjerenost prilično promijeniti, a time i njegov stil. Djelomice će postati čak kritičan, do određene mjere i (auto)refleksivan.

Kagan ovaj put počinje pitanjem: “Kakav svjetski poredak hoćemo?” Ustvrđuje da i nakon opsežno provedene transatlantske rasprave između Amerike i Europe postoji velika opreka glede svjetskoga poretka. Kao da živimo na dvije različite planete, a ne na zajedničkoj (istoj) Zemlji. To ponajprije stoga jer su u biti posrijedi “dvije vizije svijeta”, dva različita načela a ne političke odluke: “Amerikanci i Europejci nisu jedinstveni niti glede uloge međunarodnoga prava niti glede internacionalnih institucija, a isto tako niti glede nebuloznoga i apstraktnoga, ujedno značajnoga pitanja o legitimnosti u svjetskoj politici”. Tako da “transatlantski jaz” pred kojom smo se našli označava i “veliku filozofsku shizmu”. Nema više ljubavi, nema ni ravnodušnosti, suočavamo se tako reći s nicanjem neprijateljstva.

U postojećoj povijesnoj fazi, fazi niza novih opasnosti i kriza, takav rascjep može izazvati teške posljedice. Afirmacija dviju različitih, međusobno protustavljenih strategija, što ima negativni uzvratni učinak i na sama načela svjetske politike, vodi možda čak do raspada “slobodnoga Zapada”. Amerikanci ovo stanje, stanje u kojemu su prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata postale upitne vodeća uloga Amerike i legitimnost njezine moći, prema Kaganu, ne smiju ignorirati. Barem već tri stoljeća Amerikanci se osjećaju kao “avangarda svjetske slobodarske revolucije”. Stoga u tom vremenu svoju vanjsku politiku nisu nikada razumjeli jedino i samo kao obranu nacionalnih interesa. Vođeni su bili riječima Benjamina Franklina: “Ne borimo se samo za sebe, nego za cjelokupno čovječanstvo”. Dakle nije postojala jasna razdjelnica između unutarnje i vanjske politike, stalno su obje politike bile povezane i međusobno ovisne. No to nije priječilo rasprave o američkom “nacionalnom identitetu” i traženje odgovora na fundamentalno pitanje: “Tko smo?” Stoga “erozija američke internacionalne legitimnosti” ne može ostati bez utjecaja na autoprojekciju Amerike, na razumijevanje njezina nacionalnog identiteta.

Odmah iza te konstatacije pojavit će se prve Kaganove dvojbe, dvojbe toliko velike da već prerastaju u prijekore postojećoj neposrednoj američkoj politici, odnosno administraciji. Kagan se pita u čemu je “veliki promašaj Busheve administracije”. Pravilno je bilo, drži Kagan, da se ta vlada (za razliku od prethodne) u svom nastupu nije osvrtala toliko na “međunarodnu zajednicu” ili “humanitarne interese” koliko na “nacionalne interese”, da ih je čak eksplicitno naglašavala. Ali njihovo je ekskluzivno izlaganje bilo pogrešno, promašeno posebice s točke motrišta “nove unipolarne ere” 9 budući da je “velika vanjskopolitička greška” ako “globalni hegemon” svijetu tek tako navijesti da mu je stalo samo i jedino za njegove vlastite interese. “Ono čega su se prestrašili čak najtješnji američki prijatelji jest točno to: da će Sjedinjene Američke Države svoju besprimjernu moć iskoristiti za vlastite ciljeve”. Jer Amerikancima samorazumljivo stajalište da je američko zauzimanje za vlastite interese istodobno i zauzimanje za interese svih na svijetu, zapravo nipošto nije nešto samo po sebi razumljivo. Ostvarenje zajedničkoga svjetskog interesa ne može biti nikakav postranični učinak, su-učinak drugotnoga značenja.

Novonastali unipolarni položaj u svijetu zahtijeva, prema Kaganu, i oblikovanje nove, “puno šire definicije američkih interesa” od one koja je u opticaju. Jedina supersila svijeta mora “dokazati da svoj enormni utjecaj sprovodi u ime svojih načela i u ime svih onih koji dijele ista načela”. Jesmo li se time pomaknuli negdje naprijed? Na prvi se pogled čini da Kagan samo obnavlja i ponavlja već viđeno. Pomak postoji, kako ćemo vidjeti, zapravo tek na razini aplikacije.

Nadasve je značajno, nastavlja Kagan, kako Sjedinjene Američke Države nakon oslobođenja Iraka djeluju u Iraku: “U igri nije samo budućnost Iraka i Bliskog istoka, na kocki je i budućnost ugleda što ga uživa Amerika glede njezina glasa pouzdanosti i njezine legitimnosti kao vodeće sile svijeta”. Amerikanci moraju dokazati da im nije samo do vlastita interesa, nego za afirmaciju “demokratskog mira u Iraku”, za jamčenje “slobodne demokracije” te da je bila, kako je izjavio “idealno tipski realist Henry Kissinger”, povijesna “nužnost ta koja nam je nametnula prvi preventivni rat”, a sada pak Amerika sa svojom sviješću o svojoj “posebnoj odgovornosti” mora izgraditi “takav međunarodni sistem koji će se temeljiti na nečemu što je više od vojne moći”, ponajprije pak na sudjelovanju s drugima. Sve ostalo vodi Ameriku u izolaciju. Drugim riječima, demokracija i sloboda ne mogu biti samo sredstvo veće sigurnosti, nego moraju biti sami po sebi svrha: cilj sami po sebi.

Iz toga potječe i nova koncepcija odnosa između Amerike i Europe: odnos daj/dam mora biti uzvratan. Amerikanci moraju Europejcima omogućiti više utjecaja u provedbi svoje moći, a Europejci moraju taj utjecaj pametno iskoristiti, kao što se to već zbiva u NATO-u, u kojemu je poradi suglasnoga donošenja zaključaka uravnotežena američka hegemonija i europska autonomija: “No, mogu li Sjedinjene Države ustupiti dio moći a da time ne ugroze svoju sigurnost, sigurnost Europe i cjelokupnoga slobodno-demokratskog svijeta?” Nije li njihova kooperacija moguća samo ukoliko su evidentne njihove zajedničke vrijednosti? Njihove zajedničke ocjene o pogibelji i prijetnjama, o terorizmu i sredstvima za masovno uništavanje? Njihove zajedničke ocjene o (ne)opravdanosti uporabe sile?

Zajedničku je strategiju moguće oblikovati, sažimlje Kagan u tekstu Transatlantska tragedija , ukoliko kako Amerikanci tako i Europljani počnu djelovati “u interesu transatlantske harmonije”. No, Europa još uvijek potcjenjuje “9/11” i drži da Amerika s pogibeljima svijeta općenito pretjeruje. A većina se pak Amerikanaca boji da te pogibelji još uvijek nisu tretirane dovoljno ozbiljno. “U tomu leži tragedija. Da bi se mogle izbjeći globalne prijetnje u svijetu, zahtijevaju Amerikanci legitimnost koju im može dodijeliti Europa. Ali vjerojatnije je da im Europljani pritom neće biti u pomoći. U svojemu stremljenju da ograniče velesilu, Europljani previđaju rastuće opasnosti svijeta. U svojoj neurozi pred očima unipolarnosti zaboravljaju na opasnosti multipolarnosti koje u globalnoj utakmici Europu mogu preplaviti od strane neliberalnih i nedemokratskih sila”. Slabeći tako moć Amerike, Europa dugoročno slabi i moć cijeloga demokratskog svijeta, posebice stoga jer američku moć ne želi “dopuniti” svojom moći. Vrijeme je dakle, zaključuje Kagan, da “najpametnije europske glave” cjelokupan sklop prikazanih pitanja još jednom promisle i procijene.

Vidjet ćemo kakav će biti Kaganov treći esej o odnosu između Amerike i Europe, esej iz nadolazećega vremena još veće američke ugroženosti poradi upletenosti u krizu što su je okupacijom Iraka same izazvale. Iako se svojega američkog paternalizma Kagan i u ovom drugom tekstu nije mogao posve osloboditi, u njemu, za razliku od prvoga, biva svjestan da američke samorazumljivosti nisu samorazumljivosti za druge i da američka dostatnost nije samodostatna dostatnost. No, još uvijek nije svjestan da su američke samorazumljivosti kao takve možda samo prividne, da same samorazumljivosti nisu ništa samorazumljivo i da samodostatnost Amerike doista nikada nije postojala i nikada neće postojati.

Samorazumljivosti mogu biti predrasude, zajedno s prividom samodostatnosti. Međusobna je ovisnost svijeta nepremostiva. 10 I kao što “Amerika” nije nastala sama po sebi, partenogenezom, nego potječe iz Europe, tako Sjedinjene Američke Države, koje su doduše nastale same po sebi, ne mogu postojati bez odnosa s Europom. Naravno, ni bez odnosa s ostalim dijelovima svijeta. Naposljetku to dokazuje upravo napad na Irak, iza kojega leži američka ovisnost od svjetskih zaliha nafte, 11 naposljetku od svjetske trgovine, dakle od globalnoga “slobodnog protoka robe”. 12 Kagan bi morao tu činjenicu ne samo reflektirati, osvijetliti, nego bi se morao trsiti da kroz nju uvidi i sebe sama, naime kao glasnogovornika Amerike, njezina položaja i njezine uloge u svijetu. Ne prividne uloge ili uloge na prvi pogled, nego s ishodištima (“načelima”) i međusobnim ovisnostima (“odgovornostima”) određene uloge.

Američki vojni napad na Irak, na tu suverenu nacionalnu državu, članicu OUN-a, zajedno je s paralelnim i najnovijim zbivanjima konačno razotkrio da ne samo još uvijek vrijede Schmittove teze o suverenosti i nacionalnosti, nego i teze o odnosu prijatelj-neprijatelj u međunarodnim odnosima. 13

Napad na Irak ujedno je značio zaštitu Izraela kao židovske nacionalne države. Stoga je nadasve ilustrativno kako su glede odnosa između nacionalnog i kozmopolitskog u tom trenutku počeli svoja ishodišta i stajališta mijenjati židovski intelektualci, uključujući samoga Ulricha Becka. 14 Američku okupaciju Iraka poduprli su ne samo izraelski, nego i neki drugi znani europski židovski intelektualci. Između ostalih čak i takvi disidenti bivšega sovjetskog imperija, odnosno njegova neposrednoga utjecajnog područja, poput György Konrada u Madžarskoj i Adama Michnika u Poljskoj. Konrad je pred sam napad na Irak, 19. februara 2003. godine u Frankfurter Allgemeine Zeitungu zapisao: “Uvjereni smo da je atlantska solidarnost neophodna za federalni opstoj demokracija. Tko kod nas za zabavu huli Amerikance, dovodi Europu na rub ponora, a tko na drugoj strani Atlantika za zabavu sramoti Europljane, zaglupljuje Ameriku... Ako rascjep u europskim i atlantskim integracijama bude trajan i institucionaliziran, tada ću se morati odlučiti hoću li biti solidaran s Belgijom ili Nizozemskom. Gluplju si dilemu jedva mogu predočiti. Identificirati nacije posebice s njihovim upravo izabranim vladama bila bi greška: nacija je nešto trajno, a vlada je privremena... Kadšto se čini da je neprijateljstvo spram Amerike nova inačica antisemitizma, koji ne samo u Istočnoj Europi, nego i u staroj zapadnjačkoj obitelji nipošto nije neznana moda... Mi, nekadašnji disidenti Srednje Europe, zainteresirani smo za to da na svijetu bude manje diktatura. Poradi toga nam iznova ojačana antimperijalistička propaganda, glasnici koje, kao u vrijeme hladnog rata, pokazuju groteskno razumijevanje za smrtonosne diktature, nije simpatična. Poradi toga spram iračkog despota i njegova postupanja protiv vlastite države i naroda na periferiji ne gajimo nikakvu demonstrativnu toleranciju... Ako je godine 1999. upotreba vojne sile postala dopuštena - jer današnji mirovni aktivisti tada nisu demonstrirali - što se od godine 1999. promijenilo da sada protiv bliskoistočnoga tiranina ne bi smjeli upotrijebiti vojnu silu?”. 15

Slično kao bivši ljevičar Konrad, američki je napad na Irak pozdravio, ovaj put ex post , i bivši poljski ljevičar Adam Michnik: “To je bio napad na totalitarnoga despota. Ne znam kako bih mu mogao uskratiti svoju potporu. Doista smo se veoma trudili da bismo uključili Vijeće sigurnosti. Ali Francuzi su to blokirali... Francuska politika de facto produžava vladavinu Sadama Huseina. Na tu stvar gledam iz perspektive političkih zatvorenika u Bagdadu, Basri ili Kirkuku. I pritom mi je posvema svejedno hoću li se toga zatvora osloboditi s pristankom Vijeća sigurnosti ili bez njega”. 16

No, protiv napada na Irak bila je većina vidnijih europskih intelektualaca, od Jürgena Habermasa i Giannija Vattima do Jeana Baudrillarda i (nedavno preminuloga) Jacquesa Derridae, zacijelo najvećega filozofa našeg vremena. Također je puno protivnika američkog napada na Irak moguće zamijetiti i među uglednijim američkim teoretičarima (Ronald Dworkin, Richard Rorty, Judith Batler). Primjerice, prema Judith Butler, “Sadam Husein je nedvojbeno postavio nasilan i represivan režim. No, činjenica je i da nemamo pravo tek tako prodrijeti u ovu ili onu državu i zamijeniti vladu jer i kada to nama odgovara. Pravo koje su sebi dodijelile Sjedinjene Američke Države jest imperijalno pravo. Nije utemeljeno ni na nacionalnom niti na internacionalnom važećem pravu”. 17 U svojoj je kritici Jacques Derrida zacijelo bio najradikalniji, što posebice valja istaknuti, budući da je i on židovskoga podrijetla. Takvu mu je kritiku omogućila teorijska distanca spram nacionalne države kao takve, neposredno i konkretno dakle i spram Izraela kao židovske nacionalne države, najzagriženije zagovarateljice američke okupacije Iraka.

Derridina su stajališta zanimljiva posebice jer tim povodom - naspram svojih prethodnih ishodišta, ishodišta koja su bila identična ishodištima teoretičara židovskog podrijetla od Karla Marxa i Theodora W. Adorna do Hannah Arendt i Ulricha Becka - nacionalnu državu, unatoč rezervama, ne odbacuje posve. Naspram ljevičarskih, napose marksistički usmjerenih teoretičara, poput Antonia Negrija ili Paola Virnoa, koji se slijepo vode Marxovim kozmopolitizmom (Židove kao Židove je svaka nacionalna država ograničavala, ukoliko već ne i proganjala, stoga je njihov otpor spram nacionalne države - općenit naravno samo do pojave cionizma, do ustanovljenja Izraela - više nego razumljiv), 18 Derrida sada u nacionalnoj državi prepoznaje najčvršćeg jamca individualnih ljudskih prava, a time i opstoja i daljnjega razvića demokracije, njezina preoblikovanja u smjeru one demokracije koju Derrida naziva budućom demokracijom ili demokracijom budućnosti , dakle demokracijom kakve još nema, kakve vjerojatno nikada neće ni biti, ali u odnosu spram koje se moramo ponašati kao da je moguća, kao da je moguća na svjetskoj razini.

Svoja je nova ishodišta Derrida razvio u dva predavanja pod nazivom “Pravo jačih” i “Svijet budućeg prosvjetiteljstva”, objavljena potom u knjižici pod naslovom Barabe (Voyous). 19 Posrijedi su države što su ih Amerikanci krstili kao rogue states (francuski: états voyous ), dakle mangupske ili lopovske, nevaljale, podle i ništavne, ukratko gnusne kriminalne države koje ne zaslužuju drugo doli da se s njima obračunamo, da ih vojno porazimo ili pak njima ovladamo. Derrida će uzvratno za najveću državu-barabu proglasiti Sjedinjene Američke Države, zauzimajući se pritom za nacionalne države i njihovu suverenost.

No, i to napose valja naglasiti, ne za apsolutnu, bezuvjetnu suverenost, ne za bezgranični ili neograničeni subjektivitet. Mogli bismo reći da je i derridijanska suverenost ograničena suverenost, no ne politički ograničena nego - etički (prirodnim pravom) ograničena suverenost . Suverene nacionalne države ne smije ograničavati, a kamoli napasti neka druga nacionalna država kao takva i sama od sebe. Ona to može učiniti samo uz mandat međunarodne zajednice, ukoliko ta presudi da neka država u tolikoj mjeri krši kolektivna ljudska prava, poput prava naroda kao naroda, da njezino djelovanje prerasta u neprihvatljiv zločin protiv čovječnosti i čovječanstva, u genocid.

Derrida dopušta i istodobno pokušava opravdati ono što se dogodilo s bivšom Jugoslavijom pri vojnom posredovanju na Kosovu. 20 Opravdanja pak za ono što se dogodilo s Irakom, prema Derridi, nema. O čemu je riječ? U čemu je razlika?

I Jugoslaviju i Irak su napale Sjedinjene Američke Države. No Irak u vrijeme napada nije izvodio genocid, nije slao u svijet terorističke skupine i nikakvih dokaza nije bilo da bi mogao uskoro amortizirati sredstva za masovno uništavanje. Stoga je pri okupaciji Iraka posrijedi gola američka samovolja, gola volja za moć, korak u smjeru globalnoga i totalnoga američkog ovladavanja svijetom. A upravo takvo djelovanje najviše ugrožava svjetski mir, budući da ruši međunarodni pravni poredak. Stoga je OUN poradi genocida na Kosovu naknadno mogla odobriti napad na Jugoslaviju, dočim napad na Irak ne smije odobriti jer bi to značilo njezino samouništenje: autoimuno samoubojstvo .

Nacionalna samosvijest, oslonjena na nacionalni identitet, dakle, svejednako ostaje bitna komponenta. Prema uglednom njemačkom povjesničaru Heinrichu Augustu Winkleru, nakon “epohalnog preokreta” 1989/91. i s njim povezanim krajem hladnoga rata, u Istočnoj je Europi došlo do nacionalne renesanse, ali, što se čini manje evidentnim, i do renacionaliziranja Zapadne Europe, ponajprije Savezne Republike Njemačke. Dok su pred epohalnim preokretom njemački intelektualci proglašavali da je njemačka demokracija “postnacionalna demokracija”, Winkler drži da je posrijedi “jedna od postklasičnih nacionalnih država”. Nije moguće govoriti - niti iz perspektive Europske unije - da smo na “postnacionalnom stupnju razvića”: “Nijemci su svoju prvu nacionalnu državu uništili. No to im ne daje pravo da i drugim nacijama uskraćuju pravo na nacionalnu državu i da im pripisuju nekakav postnacionalni identitet. Europa nije bila izgrađena protiv nacija i nacionalnih država, nego s njima i kroz njih. Europska unija nacije neće prevladati, već će ih nadograditi”. 21 Dakle, i Habermasovo ili Guérotovo traženje “postnacionalnog identiteta” 22 ostaje bez orijentacije ukoliko nema uporište u nacionalnom identitetu. Premda je, kako tvrdi Peter Koslowski, 23 “Europska unija nadnacionalna tvorba”, ona je ipak “tvorba nacija koje su još daleko od toga da bi se spojile u jednu samu naciju”, takozvanu europsku naciju sa samo europskim državljanstvom. Na uniju može svoje pristojnosti (kompetencije, nipošto ne suverena prava) suvereno prenijeti ili ih pak uskratiti samo nacionalna država, naime suverenim labavljenjem svoje bezuvjetne, isključujuće suverenosti. Peter Koslowski postmoderne europske nacije, države pripadnica i pripadnika državotvornog naroda kao i države ostalih građana i građanki - tako da u njima ne opstoji više potpuni ili čisti identitet naroda i države, identitet naroda s vlastitom državom - uspoređuje s tradicionalnim (engleskim) klubom koji uključuje kako članove koji su već članovi po rođenju, odnosno od rođenja, tako i članove koji su se upisali kasnije, naravno u skladu s klupskim uvjetima i mjerilima. Ne može se u Europsku uniju upisati bilo tko, budući da “dosadašnji članovi kluba ocjenjuju donosi li im pristup novog člana korist ili štetu”. Pristup i istup su stvar dobrovoljnosti, ali upisni pristup nipošto nije stvar proizvoljnosti.

Stoga na međunarodnoj razini, na razini sudjelovanja između klubova, ne može vrijediti apsolutno republikansko načelo “jedan čovjek- jedan glas”, jer bi to automatski vodilo do privilegija najbrojnijeg kluba. Igranje na europske državljane kao takve 24 vodi prema tome upravo do onoga što se time kani izbjeći - ne vodi do redukcije ili čak destrukcije nacija, nego do premoći, hegemonije jedne od nacija. To bi pak moglo imati teške posljedice za brojno slabije nacije (i državotvorne narode).

U okviru se slobodnih integracija i unifikacija na transnacionalnoj vodi mogu održati samo nacije, dočim su sub-nacionalne grupe i regije prije ili kasnije osuđene na potonuće. Otuda očajni napori Baska da postanu nacija. Katalonci su pak, po svemu sudeći, već potonuli 25 - ne s točke gledišta sastavnica i činitelja, nego s točke gledišta samobitnosti (arhenomičnosti) i samostojnosti. Postali su povijesni rejet , etnički relikt, folklorna znamenitost bez utjecaja na svoju sudbinu.

Princip nacionalnih država nije samo moderni nego i postmoderni princip. Ono naime što u postmodernom dobu više ne vrijedi jest ekskluzivizam nacionalne države, povezan s preživjelom autarkičnom suverenošću državotvornoga naroda. Ali suverenost naroda kao samousmjeravajuća i samoograničavajuća suverenost živi i živjet će i dalje, upravo pod nebom nacionalne države. 26

 

Bilješke:

 

1 U. Beck, Freiheit oder Kapitalismus , Frankfurt/M 2000; isti, Was ist Globalisierung? , München 2001.

2 Cfr. E. Cohen, Mondialisation et souveraineté, Le Débat , 97/1997; W. Bonefeld (ed.), The Politics of Europe , Houndmills 2001.

3 Shashi Tharoor, Bookless in Baghdad , Viking-Penguin India 2005.

4 Robert Kagan, “Mission Ewiger Friede - Die Europäer sind schwach, deshalb können sie Amerikas Macht nicht begreifen”, Die Zeit , 11.7. 2002; u sličnom su tonu istodobno pisani i tekstovi ostalih američkih eksperata: W. Hopkins, “La fin de l'Atlantique Nord”, Critique internationale , travanj 2002; A. Lieven, “The End of the West?”, Prospect , rujan 2002; V. D. Hanson, “Goodbye Europe?”, Commentary , oktobar 2002; T. Friedman, “The End of Nato? Europe Has Better Catch Up”, International Herald Tribune , 5.2.2002; N. Fraser, “Le Divorce: Do Europe and America Have irreconciliable Difference?”, Harper's Magazine , septembar 2002. Od brojnih reakcija na Kaganov tekst posebno ističemo one objavljene u pariškoj reviji Commentaire , broj 100, zima 2002-2003, autori kojih su F. Duchene, A. Fontaine, P. Hassner, D. Vernet.

5 Usp. Mario Kopić, S Nietszcheom o Europi , Zagreb 2001.

6 Iz drugog ugla, vidi Ch. A. Kupchan, “L'Europe défiera l'Amerique”, Le Nouvel Observateur , 19.12. 2002; isti, The End of American Era , New York 2002.

7 Vidi O. Roy, Ben Laden, secret de famille de l'Amérique , Paris 2001; R. Gobbi, America contro Europa , Milano 2002; B. Rigal-Cellard, “Les origines de la rhétorique de l'axe du mal: droite chrétienne, millénarisme et messianisme américan”, Etudes , juli 2003; G. Vattimo, “Bush e Dio, rapporto pericoloso”, L'Unita , 17.3.2003.

8 Robert Kagan, “Die transantlantische Tragödie - Den Europäern ist es wichtiger, Amerika einzuhegen, als mit der Supermacht Gefahren zu bekämpfen”, Die Zeit , 12.2. 2004.

9 O unipolarnom momentu, vidi Ch. Krauthammer, “The Unipolar Moment”, Foreign Affairs , proljeće 1991.

10. Usp. J.-L. Nancy, La création du monde ou la mondialisation , Paris 2002.

11 Vidi M. Klare, “Les vrais desseins de M. George Bush”, Le Monde diplomatique , studeni 2002; A. Chauprade, “Comment l'Amerique veut vaincre la Chine”, La Nouvelle Revue d'histoire , broj 2, septembar-oktobar 2002; S. Nair, “Le pétrole véritable enjeu de la guerre américane en Irak”, Libération , 13.1.2003.

12 Uspješno propagiranu fantazmu da globalno rašireni velekapital Sjedinjenih Američkih Država nije nacionalni nego transnacionalni, (samo)razotkriva velešpekulant globalnoga kapitala George Soros u knjizi George Soros on Globalization , New York 2002. Usp. također i analizu K. N. Watz, “Globalization and American Power”, National Interest , proljeće 2000, n. 59, 2001.

13 G. Agamben, Stato di eccezione , Torino 2003; M. Kopić, Carls Schmitt redivivus, Proces Zapadu , Dubrovnik 2003.

14 Vidi U. Beck, Der neue Kosmpolitismus, Deutschland , 3/2003; Wie Versöhnung möglich werden kann, Die Zeit , 10.7.2003.

15 G. Konrad, Warum ich für den Irak-Krieg bin, Frankfurter Allgemeine Zeitung , 27.2.2003.

16 A. Michnik, Polen hat keine Angst vor Europa, Die Zeit , 28.5.2003.

17 J. Butler, Imperialismus, Die Zeit , 6.2.2003.

18 A. Negri-M. Hardt, Empire , Cambridge (Mass.)-London 2001; P. Virno, Grammatica della moltitudine , Roma 2003. Unatoč međusobnim razlikama, autori svoju multitudo razumiju kao svjetski snop ili svežanj koji guta i briše razlike među narodima, naposljetku i među individuama.

19 J. Derrida, Voyous. Deux essais sur la raison , Paris 2003.

20 J. Derrida: Inconditionnalité ou souveraineté: l'univeriste aux frontieres de l'Europe (predavanje u Ateni proljeća 1999, rukopis). Prema Derridi, država se Srbija “usudila u ime njezina suverenoga autoriteta nad jednom pokrajinom, koju je nedavno presuđujući joj lišila autonomije, upustiti u masovnu deportaciju, i to s nakanom da očisti svoju vlastitu nacionalnu državu od bilo kakve pretpostavljene heterogenosti, bilo da je ona etnička ili vjerska”.

21 H. A. Winkler, Nur dort, wo es gemeinsame Erfahrungen und ein “Wir-Gefühl” gibt, existiert Europa, Die Zeit , 1.4. 2004.

22 J. Habermas, Die postnationale Konstellation , Frankfurt/M 1998; Ulrike Guérot, Ein Kontinent findet sich neu, Deutschland , 2/2003.

23 P. Koslowski, Wilkomen in Club (Die Europäische Union ist ohne historisches Beispiel), Die Zeit , 1. 10. 2003.

24 Vidi M. Albrow, Abschied vom Nationalstaat , Frankfurt/M 1998.

25 Vidi The hostage of purity - Basque philosopher Fernando Savater interviewed, UNESCO - courier , juli 2001.

26 Usp. W. Becker, Das Dilemma der menschlichen Existenz , Kohlammer 2001.7