Jesen - zima 2006

  In memoriam Nedžibu Mahfuzu
 
 
 

T ridesetog augusta 2006. umro je Nedžib Mahfuz * , velikan arapske književnosti, jedini arapski nobelovac, iskreni humanista i neumorni borac za ljudski boljitak. Konačno je Mahfuz krenuo putima beskonačnog za kojima su željno tragali gotovo svi likovi iz njegova književna svijeta. U svom, kako bi on kazao, zemnom pristaništu ostavio je ogromno literarno blago kojim je zadužio ne samo Egipćane i Arape, već i cijeli svijet. Nedžib Mahfuz je napisao oko četrdeset romana, četrnaest zbirki kratkih priča, desetak drama i veliki broj novinskih članaka i eseja. Za dio toga 1988. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Kritičari su jednoglasni u tvrdnji da je on otac arapskog romana . A svaki Mahfuzov roman u užem smislu dio je egipatske historije i svijest kako njegovog društva tako i čovječanstva općenito. Neumorni zaljubljenik u brojne kairske mahale u početku je imao namjeru pisati samo romane o historiji Egipta od postanka do danas, tako su početkom četrdestih godina XX stoljeća nastali njegovi prvi romani Igra sudbine , Radubis i Bitka za Tebu . Nakon toga, pred naletom tegobnih vremena Mahfuz se okreće realizmu kada i nastaju njegova najpoznatija djela poput romana Han al-Halil , Novi Kairo , Trilogija i drugi. Radikalan zaokret u njegovom opusu čine romani Čavrljanja nad Nilom (1966) i Lopov i psi (1961) i oni predstavljaju najzrelija ostvarenja savremene arapske proze. Nakon ovih romana Mahfuz se sve više posvećuje svijetu alegorijskog i mističnog u kome ostaje sve do kraja svog života. Na kraju kratkog osvrta na njegovo djelo, donosimo vam posljednje Mahfuzove književne tragove koje nam je ostavio u svojim autobiografskim djelima Odjeci mog života (1995) i Snovi (2000-2003)

 

Nedžib Mahfuz ar. Nagîb Mah?fűz? (u literaturi često navođen kao Nagib Mahfuz ili Naguib Mahfouz) rođen je 11. decembra 1911. godine u Kairu. Čitav život proveo je u poznatim kairskim četvrtima Džemaliji , Abbasiji i Novom Kairu . Pripadao je porodici srednje klase. Studij filozofije završava 1934. godine na Kairskom univerzitetu, Fakultet za umjetnost. Cijelog života je pisao za razne časopise, a najviše za poznati al-Ahram . Vladin službenik postaje 1939. i taj posao radi po raznim ministarstvima 35 godina. Iste godine počeo je objavljivati romane za koje će 1988. godine primiti Nobelovu nagradu za književnost. U oktobru 1994. godine jedan mladi ultradesničar pokušao je nožem ubiti Mahfuza. Veliki pisac je preživio, ali su posljedice tog atentata ostale trajne. U zoru 30. avgusta 2006. godine Nedžib Mahfuz je umro u Policijskoj bolnici, u blizini svoje kuće. Njegova najvažnije djela su:

 

Bitka za Tebu (1944) , Novi Kairo (1946), Opsjena (1949), Početak i kraj (1949), Između dva dvorca , Šećerana , Zamak čežnje ili Trilogija (1956-57) , Lopov i psi (1961) , Put (1964), Čavrljanja nad Nilom (1966), Djeca naše mahale (1967), Onaj koji u istini živi u istini (1985), Dan kada je ubijen vođa (1985).

 

 

 

Nepravedna podjela

 

Univerzalnost u književnosti obuhvata dva koncepta. Prvi je kvalitet, drugi kvantitet. Ova potonji implicira visok recepcijski nivo među raznolikim čitateljstvom. Najbolji primjer za to su, recimo, detektivske priče. Djela Agate Kristi, kao što znamo, prevedena su na velik broj svjetskih jezika i njene knjige su lahko dostupne diljem svijeta. Njena djela se vjerovatno više i bolje prodaju nego sva druga iz ostalih književnih žanrova.

Koncept kvantiteta, dakle, osigurava masovnu recepciju i distribuciju što svakako nema veze sa književnim vrijednostima istog. S druge strane, književni se kvalitet pripisuje onim djelima koja nas u nekoj mjeri mogu intelektualno zadovoljiti bez obzira na činjenicu koliko su nam ona dostupna. Stoga raširenost nekog djela ne možemo nikako uzimati kao mjerilo i kriterij o vrijednosti istog.

Neko književno djelo možemo označiti kao univerzalno iako je jako teško dostupno i gotovo nepoznato masama. Roman čiji je tiraž tek nekoliko hiljada prije će sadržavati nešto mnogo važnije i značajnije negoli kakav drugi čiji se primjerci mjere milionima i većim brojkama. Najzad, Agata Kristi je hiljadama puta nadmašila Tomasa Mana u prodaji svojih djela. No, ono što znamo o Manu i njegovoj vrijednosti teško se može kazati i za kraljicu krimića. Kvantitet nikada neće biti zamjena za kvalitet, no oni, nažalost, nikada neće ići zajedno.

 

21. decembar. 1995.

 

 

 

Smisao života

 

Čini mi se da ljudi danas smisao života izjednačavaju sa tehnologijom i materijalnim dostignućima. Razmišljajući o svemu što je čovječanstvo ostvarilo tehnološkim napretkom, pitamo se imali ikakvog smisla i razloga pouzdavati se u nešto drugo?

Ipak, vjera je danas nasušna potreba našeg vremena. Ona je još bitnija nakon svekolikog naučnog procesa koji smo postigli. Ustvari, nove moći koje čovjek otkriva i kojima ovladava iziskuju veću potrebu za poštovanjem humanstičkih principa i morala. Ako ovoga ne bude, nalazimo se pred velikom opasnošću. Ona je čovjekovo oslanjanje na samog sebe, svoje interese i ograničeni razum. Svi smo jako dobro vidjeli kuda takve materijalističke staze mogu odvesti.

Kada se čovjekov razum i interes odvoje od duhovnih vodilja ili principa, kao posljedica, javljaju se brojni zločini i nasilja kojima smo danas svjedoci. Međutim, ako čovjek živi u okrilju vjere i slijedi njene izvorne naputke, uvijek je svjestan tih principa jer oni su neodvojivi dio njegova bića i života.

Istina je da su mnogi moderni filozofi pokušali zamjeniti Boga raznim etičkim sistemima koji nemaju utemeljenja u vjeri. Ideje Žan Žaka Rusoa nisu tako daleko od kršćanstva, kao ni one koje je promovirao Frensis Bejkn. No, čista ljudska potraga za istinom i pravim kôdom ponašanja nije isto što i uputa koju donosi vjera, jer vjeru daje Bog, i to je osnovna razlika između ova dva puta.

Stoga, ma koliko izvrsna bila određena ljudska etika, samo oni koji su ispunjeni vjerom spremni su umrijeti za neki viši princip ili moralni sistem. Vjera je uvijek razlog nekog žrtvovanja i uzvišenog pregalaštva, samo lično ili racionalno ubjeđenje to ne može biti. Upravo zbog ovog mi vjeru trebamo zbog same vjere.

Oni koji se predaju isključivo ljudskom razumu u njihovoj potrazi za uputom uvijek će imati dvojbe i sumnjat će u razlog privrženosti nekom ličnom etičkom načelu. Uostalom, zašto bi se trebalo odustati od određenih stvari ako je alternativa za njih tek nekoliko racionalističkih uputa?

No, ako je ovu uputu dao Svemoćni Bog, ona imaju potpuno drugačije značenje i moralnu snagu. Samo Bog daje vrijednosti i vrednuje živote. Bez Njega život nema smisla, vrijednosti su beznačajne i svaki napor uzaludan.

29. decembar 1994. godine

 

 

Arapski roman

 

Neki će kazati kako korijene arapskog romana treba tražiti u Hiljadu i jednoj noći , dok drugi smatraju kako je on počeo sa objavljivanjem Razgovora Isa ibn Hišama . Dakako, možda je najviše onih koji vjeruju da je roman “uvezen” iz Evrope. Ipak, Kur'an je bio uzor za moj prvi koncept romana. Zadivila me i privukla izuzetna kur'anska forma i umjeće kazivanja. Sve do danas kur'anske priče imaju nenadmašan uticaj na osjećaje čitatelja.

Priče koje su kazane u Kur'anu kao da slijede najmodernije principe pisanja romana. One ne počinju, kao romani iz XIX stoljeća, uspostavom dramskog podija, ne daju zaplet kako bi gradile priču do vrhunca, te na posljednjim stranama došle do zaključka ili rješenja. Kur'anska kazivanja više su nalik na književne eksperimente XX stoljeća u kojima događaji ne slijede monotoni, dijahroni tok već se smjenjuju usljed dramatičnih promjena koji određuju gdje će različiti djelovi priče biti smješteni. U modernom evropskom romanu, ovakav način pisanja predstavljao je revoluciju o čemu najbolje svjedoče djela Džojsa ili Prusta.

U Kur'anu, naprimjer, kazivanje o Merjemi ili djevici Mariji raspoređeno je u više sura ili poglavlja. Svaka sura sadrži dio priče. Upravo iz ovog razloga, kur'anska kazivanja sa svojim plemenitim značenjem i izvanrednim stilom dala su mi prve ideje o konceptu romana koji sam koristio u svojim književnim djelima.

Ovaj uticaj prisutan je općenito u svim mojim djelima, a posebno u romanu Jutarnji i večernji razgovori .

15. juni. 2000. godine.

 

S arapskog reveo i priredio: Mirza Sarajkić