Jesen - zima 2006

  NAJNOVIJI TOKOVI U SAVREMENOJ FILOZOFIJI
  Richard Rorty
 
 

(Predavanje profesora Richarda Rortyja održano u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu 8.10. 2005. godine. Izvorni naslov predavanja je “The Current Movements in Contemporary Philosophy”.)

 

Danas ću održati kratko, neformalno predavanje o tome što se zbiva u filozofiji ovih dana, barem onako kako to ja vidim. Samo bih povukao nekoliko distinkcija između filozofskih škola ili filozofskih pokreta. Distinkcije koje sam naznačio na tabli od centralnog su značaja za moje poimanje današnje filozofske scene. U engleskom jeziku često pravimo razliku između analitičke i kontinentalne filozofije kako bismo ukazali na to čime se bave filozofi u zemljama kao što su Britanija, Sjedinjene Države, Australija i Švedska; da to nema puno zajedničkog s onim čime se bave filozofi u Francuskoj, Njemačkoj i Japanu. Postoje dvije tradicije koje baš ne komuniciraju mnogo. Smatram da su pojmovi analitičko i kontinentalno donekle obmanjujući i da nam ne kazuju mnogo. Tako da ja preferiram razlikovanje između problemski orijentirane filozofije i historicističke filozofije . Rekao bih da se problemski orijentirana filozofija danas dijeli u dva tabora: naturalističke filozofe koji smatraju da postoje permanentni, izuzetno teški filozofski problemi koje su prvi formulirali Platon i Aristotel, jasnije ih preformulirali, naprimjer, Locke i Kant, a onda još jasnije Frege i Russell. Mi se i danas bavimo tim problemima. Filozofski problemi se ne mijenjaju s mijenama u kulturi ili tokom historije. To su problemi koji su ugrađeni u sam način našeg shvaćanja svijeta, ugrađen u naše umove, ako vam je draže. Šutljivci 1 su oni ljudi koji bi takve probleme radije napustili nego što bi se trudili oko njihova rješavanja. Heroj šutljivaca je Ludwig Wittgenstein, filozof koji je u opticaj pustio termin “filozofske terapije”. Wittgensteinova ideja se sastojala u tome da pokaže filozofima da nisu prisiljeni govoriti o onim stvarima o kojima su uvijek govorili. Možemo ih izliječiti od njihove bolesti. Filozofija je bolest koja je sama sebi lijek.

Takozvani analitički filozofi moje zemlje dijele se na naturalističku većinu i manjinu koju čine šutljivci. U ostatku svijeta gdje problemi o kojima raspravljaju Frege i Russell i njihovi nastavljači nisu uzimani za ozbiljno, filozofija se shvaća onako kako ju je shvaćao Hegel. Hegel je rekao da je filozofija njeno vrijeme obuhvaćeno duhom – ihre Zeit in Gedanken erfasst. Ova koncepcija filozofije kao proučavanje razlike između prošlosti i sadašnjosti i između sadašnjosti i moguće budućnosti sasvim je različita koncepcija toga čime filozofi treba da se bave na većini odsjeka za filozofiju zemalja u kojima se govori engleski jezik. Kako to ja vidim, historicistički filozofi se dijele na one koji smatraju da moderno društvo, moderna kultura zahtijeva radikalnu kritiku, da je nešto dubinski pogrešno u moderni, nešto što bi trebalo biti dijagnosticirano. S druge strane su ljudi koje želim nazvati reformistima , suprotstavljeni radikalima koji smatraju da nema ničeg spornog u moderni. Evropa i Zapad su s prosvjetiteljstvom 18. stoljeća zauzeli povoljan kurs. Naš je problem jednostavno u tome da učinimo što je moguće više u skladu s obećanjima prosvjetiteljstva; provesti utopijske ideale Slobode, Jednakosti i Bratstva koji su formulirani u vrijeme demokratskih revolucija u Francuskoj i Sjedinjenim Državama. Prema reformistima, mi već znamo kako postići utopiju jer znamo što je potrebno da postizanje liberalno-socijalne demokratije, te da je to najbolja utopija koja će nam trebati, ili koju ćemo uopće ikada imati. To, međutim radikalima nije dovoljno. Za njih nešto je duboko pogrešno u tim idealima, ili barem s praksama buržujske liberalne demokratije. Tako da su ovo dvije temeljne distinkcije koje ću koristiti dalje u izlaganju.

Sada ću pokušati reći nešto više o razlici između problemski orijentirane i historicističke filozofije. Problemski orijentirani filozofi smatraju da su problemi kojima se bavio Kant uglavnom oni pravi filozofski problemi. Kakav je odnos između onoga što govorimo o stvarnosti i šta je stvarno Stvarno? Kakav je odnos između naše prakse opravdavanja tvrdnji i Istine? Epistemologija proučava odnos između opravdanja i Istine; metafizika se bavi odnosom između Stvarnosti i Pojave. Tako su za problemski orijentiranu filozofsku tradiciju metafizika i epistemologija sama srž filozofije. U Sjedinjenim Državama kada šef odsjeka za filozofiju kaže kako moramo ojačati središnje oblasti filozofije, ono što se pod tim misli jeste metafizika, epistemologija, filozofija jezika i filozofija duha. Filozofije jezika i duha su, da tako kažem, moderne forme metafizike i epistemologije.

Historicistička tradicija nam govori o tome da treba da zaboravimo Kanta i da se okrenemo Hegelu. Treba da filozofiju smatramo za proučavanje ljudske povijesti i ljudske povijesne mijene, a ne proučavanje vječnih problema. Filozofija je njeno vrijeme obuhvaćeno mišljenjem. Za problemski orijentirane filozofe filozofija je visoko profesionalna, autonomna, tehnička disciplina. Učite se kako postati dobar filozof tako što čitate najrecentnije članke u filozofskim časopisima. Učite koji su to udarni filozofski problemi tako što gledate što važni ljudi u Oxfordu, Harvardu, Michiganu i sličnim mjestima govore i potom radite na problemima o kojima oni trenutno raspravljaju. U historicističkoj tradiciji jezgra filozofije je njezina historija. Filozofom postajete ne toliko zahvaljujući praćenju onoga o čemu se trenutno piše u časopisima, već zahvaljujući proučavanju tradicije koja otpočinje s Parmenidom i teče preko Platona, Aristotela, Augustina, Akvinskog, Descartesa, Lockea, Kanta, Hegela, Nietzschea, Heideggera, Wittgensteina i tako dalje.

U problemski orijentiranoj tradiciji historija filozofije je manje-više stvar izbora. U historicističkoj tradiciji ona je sama jezgra. To znači da je filozofija u historicističkoj tradiciji manje profesionalizirana, manje autonomna nego u problemski orijentiranoj tradiciji. Vrlo je teško razlikovati povjesničara filozofije od povjesničara intelektualnog razvoja, ili profesora književnosti, sociologa ili antropologa. Razlike između ovih različitih akademskih disciplina i filozofije nisu posebno značajne. Za tradiciju orijentiranu na problem ta je razlika izuzetno važna. Naprimjer, mog starog kolegu s Princetona Thomasa Kuhna koji je napisao po mom mišljenju najutjecajniju filozofsku knjigu na engleskom jeziku u zadnjih pedeset godina, Strukturu znanstvenih revolucija , moje kolege na tom univerzitetu smatrale su više historičarem nego pravim filozofom. Vidimo sada i zašto, naime, on se nije bavio pitanjima koja su trenutno razmatrali vodeći profesori filozofije toga vremena. On je išao nekim svojim putem. Upravo i navodim Kuhna kao primjer kako definicija filozofa ili filozofije može postati uska u problemski orijentiranoj tradiciji.

Druga razlika između dvije tradicije jeste u tome da je problemski orijentirana filozofija gotovo nevidljiva na univerzitetima i uopće u kulturi zemalja gdje dominira. To znači da većina američkih intelektualaca uopće nema pojma o problemima o kojima diskutiraju vodeći američki profesori filozofije. Njih uopće ne interesiraju rasprave koje se vode među filozofima. Većina američkih studenata ne samo da nije imala filozofiju kao predmet prije upisa na fakultet već neće za vrijeme studija pročitati nijedno filozofsko djelo. Filozofija je jednostavno nevidljiva sfera kulture u zemljama engleskog govornog područja, barem u poređenju sa zemljama poput Francuske, Njemačke, Italije, Bosne i većine Evrope. U ovim zemljama uglavnom se s filozofskom literaturom susrećete prije nego što upišete fakultet. Intelektualci na univerzitetima imaju neku predstavu o onome o čemu filozofi raspravljaju. Možda to nije neka opsežnija ili precizna predstava, ali barem znaju da postoji nešto kao tekuća filozofska rasprava. Tako, ako ste intelektualac u ovim zemljama, ne možete tek tako ignorirati filozofiju. U zemljama u kojima dominiraju profesionalizirani, autonomni odsjeci filozofije intelektualci mogu s lakoćom ignorirati filozofiju, jer uopće ne vide smisla da se uključuju u probleme o kojima njihove kolege s odsjeka za filozofiju raspravljaju.

Druga razlika je u tome da je u problemski orijentiranoj tradiciji pretpostavljeno to da će se filozofski problemi riješiti kooperativnim timskim radom, unutar organizirane zajednice istraživanja koja zajednički radi na problemima prema modelu istraživanja iz prirodnih nauka gdje se organiziraju timovi istraživača koji promišljaju probleme i surađuju na njihovom rješenju. U historicističkoj tradiciji se, po mom mišljenju, implicitno pretpostavlja da progres u filozofiji nije stvar kolaborativnog timskog rada, već povremene erupcije imaginativnoga genija. Filozofija zavisi od progresa do koga dovode oni poput Kanta koji se pojave i pometu sve stare figure s table izmišljajući novu igru koja se zove transcendentalnom filozofijom koju mogu igrati ljudi. Ili neko poput Nietzs-chea, Heideggera i Wittgensteina koji kažu da je ono što smo radili sasvim pogrešno, da smo počivali na pogrešnim temeljima, da smo imali pogrešnu predodžbu. Filozofija se, po ovoj tradiciji, tetura naprijed zahvaljujući djelovanju genija; ona ne gmiže naprijed zahvaljujući kolaborativnom progresu nekih timova.

I na kraju, da se vratim na ono što sam rekao ranije, ključna pitanja, pitanja koja dominiraju diskusijama koje dijele filozofe na škole, navelike se razlikuju u ove dvije tradicije. Unutar jedne tradicije pitanje je: “da li su tradicionalni problemi stvarni?”, ili “da li se oni mogu ostaviti po strani?”. U drugoj tradiciji pitanje je, kako sam već rekao, “da li savremeno društvo treba radikalnu kritiku?”, ili “da li mi već znamo šta se treba uraditi pa je problem samo prihvatiti se toga i to uraditi?”.

I za šutljivce u problemski orijentiranoj tradiciji i reformiste u historicističkoj tradiciji filozofija je u osnovi terapija. Tu se radi o napuštanju ideala koji su preostali iz prošlosti i koji priječe progres pretrpavajući naše živote, čineći da stvari izgledaju daleko teže i opskurnije nego one uistinu jesu. Za reformiste, na jednoj, i šutljivce, na drugoj strani, ne treba nam neka jaka filozofska djelatnost. Ona nam treba jednostavno da bismo raščistili otpad u Lockeovoj metafori koga su nam ostavili filozofi iz prošlosti. Za naturaliste iz jedne, te radikale iz druge tradicije, pred nama je hitni kulturološki zadatak koga moraju obaviti filozofi: zadatak razrješavanja velikih vječnih problema filozofije, s jedne strane, i uključenje u radikalnu kritiku poput Nietzschea, Heideggera i Foucaulta, s druge strane.

Dopustite mi sada da kažem nešto više o tome kako izgledaju naturalisti. Ljudi koji se danas nazivaju naturalistima u SAD-u ili u Britaniji su ljudi koji imaju određeno metafizičko gledište. Naime, jedine stvari koje su zaista stvarne su fizikalne čestice. Fizikalne čestice su zaista stvarne jer sve što se zbiva počiva na onome što se zbiva s fizikalnim česticama, to jest stanja, biološki opisi, psihološki opisi ljudskih bića i njihovo ponašanje obistinjuju se zbog toga što su fizikalne čestice uređene i kreću se onako kako se uređuju i kreću. To je pravo značenje zbivanja. Za naturaliste veliki problem filozofije je objasniti kako se izmiruje, kako to oni kažu, naučna slika ljudskih bića kao grozdova fizikalnih čestica sa slikom zdravog razuma po kojoj ljudi imaju svijet, moralnu odgovornost, slobodu, moć smislene upotrebe jezika, po kojoj imaju intencionalnost, iskazuju intencionalnost i tako dalje. Zbog toga što počinju od metafizičkog ubjeđenja, njihovi istraživački filozofski programi se dijele u proučavanja svijesti tragajući za svjesnim skupovima fizikalnih čestica, moralne odgovornosti tragajući za skupovima fizikalnih čestica koje mogu imati moralnu odgovornost, slobode tragajući za skupovima fizikalnih čestica koji mogu biti slobodni i tako dalje.

Dopustite mi da navedem jedan primjer trenutno modernoga filozofskog problema. To je problem neodređenosti. 2 Na Oxfordu se nalazi jedan utjecajan profesor, Timothy Williamson, koji je napisao knjigu o neodređenosti. Njegovo pitanje glasi: s obzirom da su tvrdnje koje upotrebljavaju neodređene termine tačne ili netačne, ali ne postoji ničega neodređenoga u stvarnosti, kako onda stvarnost može rečenice u kojima se upotrebljavaju neodređeni termini učiniti tačnim? Njegov primjer je termin “gomila” ... gomila pijeska. Ako uzimam jedno po jedno zrno s gomile pijeska u nekom trenutku, to će prestati biti gomila pijeska. Ali upravo je neodređeno to kada to prestaje biti gomila. Nema pravila o tome koliko zrna pijeska moramo imati da bismo imali gomilu pijeska. Na uprkos tome, rečenice kao što je “to je gomila pijeska” jesu tačne, i to, prema naturalistima, tačnim ih čini stvarnost. A stvarnost to su fizikalne čestice, pa onda mora da postoji način na koji fizikalne čestice čine rečenice tačnim, unatoč terminološkoj neodređenosti. A onda Williams ustvrđuje: “većina termina koje upotrebljavamo su neodređeni”. To jest, većina termina nemaju nikakva jasnog kriterija aplikacije. No unatoč tome, naturalisti kažu, ne smijemo napustiti ideju da stvarnost čini naše rečenice tačnim. Ne smijemo napustiti ideju da je svrha izricanja tvrdnji tačno predstavljanje stvarnosti i mi moramo pomiriti ove tvrdnje s idejom da stvarnost jesu fizikalne čestice. Ako u to vjerujete, onda uistinu imate gomilu problema i možete shvatiti zašto su ovi problemi toliko teški da prohujale dvije hiljade godina jednostavno nisu bile dovoljne da se učini neki progres u njihovom rješavanju.

Šutljivci su oni ljudi koji kažu da je svrha tvrdnji, svrha govorenja stvari jednih drugima, stvrha uključenja u konverzaciju, u raspravu, nije u korespondiranju sa stvarnošću. Ona nije u predstavljanju stvarnosti. Kada jednu rečenicu nazivamo tačnom, time ne tvrdimo da ona korespondira načinu na koji svijet zaista jeste. Ne kažemo nešto poput “svijet čini ovu rečenicu tačnom”. Nema problema u tome kako svijet čini rečenicu: “ljudi imaju moralne odgovornosti” tačnom. Ne postoji problem toga što je to što bilo koju rečenicu čini tačnom. Ne trebaju nam pojmovi stvarnosnog obistinjavanja, ili pojmovi korespondencije sa stvarnošću, niti pojam predstavljanja stvarnosti. Možemo zaboraviti ideju da imamo stvari koje zovemo idejama za koje se nadamo da korespondiraju nečemu što nije ideja. Možemo napustiti probleme koje je Descartes formulirao u svojim Meditacijama .

Možemo reći, svrha tvrđenja u međusobnoj raspravi je uključiti se u kooperativno ponašanje. Mi smo organizmi koji su razvili posebne tehnike za opstanak i povećanje vlastite sreće. To su tehnike zajedničkog okupljanja, obavljanja stvari slažući se da ćeš ti otići tamo i obaviti ono, a ja ostati ovdje i uraditi ovo. Radit ćemo zajedno i onda odlučiti kroz razgovor šta uraditi. Jezik, prema ovom shvaćanju, predstavlja društvenu vještinu. On nije pokušaj predstavljanja stvarnosti. Pitanje “šta naše tvrdnje čini tačnim?” nema praktičnoga značaja, pa se filozofija treba koncentrirati na pitanja koja imaju praktičnu vrijednost. Problemi o kojima se raspravljalo u tradiciji moderne filozofije koja teče od Descartesa, preko Lockea do Kanta bili su pokušaji da se pomire zdravi razum i kršćanska religija s novom slikom koju je nudila Galileova i Newtonova korpuskularna fizika 17. i 18. stoljeća. Sada smo u poziciji da kažemo da nema potrebe da pomirimo ove dvije slike ljudskih bića. Nema potrebe za njihovom sintezom. Pa tu nikad i nije bilo problema. Nova nauka sedamnaestoga stoljeća dala nam je novi način opisivanja materije, novi način govora o tome kako jeste sa stvarima koji je bio vrlo koristan i koji nam je omogućio razvoj moderne tehnike. Ali termini koje upotrebljavamo da bismo formulirali fizikalne hipoteze o ponašanju fizikalnih objekata, termini koje upotrebljavamo kada se uključujemo u tehničku inovaciju nisu u utrci s terminima koje smo nekoć koristili prije nego smo počeli govoriti o fizikalnim česticama. To su samo još neki dodatni termini, dodatni vokabular koji smo, na sreću, razvili preko imaginativnoga genija ljudi poput Galileja i Newtona koji su nam omogućili da radimo ono što nismo mogli prije. Galileo i Newton nas nisu doveli bliže pravoj prirodi stvarnosti. Ne postoji takvo nešto kao što je prava priroda stvarnosti, kažu šutljivci. Jednostavno, postoje brojni opisi kako nas tako i svijeta, od kojih su neki korisni za neke svrhe, dok su drugi korisni za neke druge svrhe. Dobro praktično pitanje koje treba postaviti je sljedeće: “trebamo li o ovome govoriti?”, “trebamo li nastaviti upotrebljavati ovaj vokabular?”, ili “trebamo li početi upotrebljavati neki novi vokabular?”. To su praktična pitanja. Ali ne postoji dobro metafizičko pitanje koje bi pitalo o tome koji vokabular ispravno zahvaća svijet, ispravno zahvaća ljudsko biće, koji nam govori što mi uistinu jesmo, što univerzum uistinu jest. Tako da nam ovo, po mom mišljenju, razjašnjava zašto postoji nepremostiv jaz između naturalista i šutljivaca.

Šutljivci koji vjeruju da je jezik jednostavno mehanizam za postizanje ljudske sreće imaju jednu sasvim različitu sliku naučnog istraživanja od naturalista koji vjeruju da nauka jeste način za zamjenu pojavnosti sa stvarnošću, način za odbacivanje iluzije i konačno postizanje Istine.

Možda bih trebao odvojiti malo vremena da nešto kažem o historiji tradicije šutljivaca. Dio onoga što nazivam tradicijom šutljivaca seže do američkih pragmatista, Williama Jamesa i Johna Deweya, ali je najvažniji izvor ove tradicije, kako sam ranije sugerirao, svakako Ludwig Wittgenstein. Wittgenstein od nas traži da jezik shvaćamo kao društveno djelovanje, ne kao stvar konstrukcije malih atoma smisla koje ćemo nazvati značenjima, a onda pitati o odnosu ovih atoma smisla prema fizikalnim atomima. Wittgenstein je u svojim ranim radovima imao atomističku sliku jezika. On je svoje rane radove odbacio i zamijenio ih jednim neatomističkim, holističkim razumijevanjem jezika. Nagovještaje koje nam je ponudio Wittgenstein u svom poznom radu razvili su Quine, Davidson i, od skora, savremeni američki filozof Robert Brandom.

Quine je oborio distinkciju između jezičkih i činjeničnih pitanja koja je bila nerazdvojni dio filozofske tradicije od Humea i Kanta. On od nas traži da distinkciju između analitičke nužne istine i sintetičke kontingentne istine ostavimo po strani i da kažemo da nam distinkcija između istina intelekta i istina osjeta, a priori i a posteriori istina ne treba. Samo nam treba distinkcija između formalno prihvaćenih nekontroverznih uvjerenja onih manje formalno prihvaćenih relativno kontroverznih uvjerenja. Treba nam, naime, sociološka distinkcija između stupnjeva prihvaćenosti uvjerenja a ne epistemološka distinkcija između osjeta i intelekta, ili između nužnog i kontingentnog. Davidson je nastavio Quineov rad tvrdeći da treba da oborimo distinkciju između znanja jezika i znanja svijeta općenito. Naše znanje svijeta općenito stvar je praktične vještine kada se nosimo sa snijegom, kišom, sunčevom svjetlošću, životinjama, s čime bilo na što naletimo. Znati jezik uglavnom je isto. To znači znati kako se nositi s ljudima koji vam upućuju neke zvukove i kojima vi uzvraćate neke druge zvukove čime se proizvodi društvena saradnja. Robert Brandom od skora razvija jednu filozofiju jezika koja nam predlaže da jezik smatramo skupom društvenih vještina na tragu Wittgensteinovih nagovještaja, a da u opravdanju stavova prepoznajemo pokoravanje društvenim normama a ne neke posebne odnose prema stvarnosti.

A sada bih, ostavljajući kontrast između naturalista i šutljivaca unutar problemski orijentirane tradicije, rekao nešto o historicističkoj tradiciji. Razmotrimo razliku između Marxa i Milla. John Stewart Mill smatrao je da je Engleska i Zapad općenito, uglavnom na pravom putu, putu koji je trasiralo prosvjetiteljstvo. Mill je bio feminist, socijalist, protivnik ortodoksne religije. Smatrao je da nam ne treba neka drastična revolucionarna društvena ili politička promjena. Smatrao je da će se feminizam, socijalizam i sekularizam razvijati sporo, postepeno, ali, manje više neizbježno kako život na Zapadu bude postajao sigurniji, uz akumulaciju bogatstva i što je moguće pravedniju njegovu distribuciju. Imao je u vidu neko stanje kakvo imamo danas u Norveškoj, bogatoj socijalnoj državi u kojoj su ekonomska dobra pravično raspodijeljena, u kojoj djeca stječu isto obrazovanje bez obzira na imovinsko stanje svojih roditelja, u kojoj su se desile razne dobre stvari bez revolucije. Nema tamo velikih historijskih promjena u Norveškoj ili Skandinaviji, već samo ona vrsta postepenog razvoja kakav se desio, naprimjer, pod predsjednikom Rooseveltom tridesetih godina u SAD, ili pod laburističkom vladom u Britaniji četrdesetih i pedesetih godina. Kontrast između Marxa i Milla, između revolucionara i reformiste se, po mom mišljenju, ponavlja u kontrastu između figura kao što su Adorno, Heidegger i Leo Strauss, s jedne i Deweya i Isaiaha Berlina, s druge strane. Adorno i Horkheimer u svojoj Dijalektici prosvjetiteljstva pokušavaju da nam kažu da ima nečega pokvarenog u modernoj kulturi i društvu, nečega za što je potreban dubinski filozofski uvid koji će nam pomoći da razumijemo kako bismo se mogli protiv toga boriti. Naravno, Heidegger misli da se Zapad sunovraćuje još od Platona i da je sada situacija tako beznadežna da nas još samo jedan Bog može spasiti. Foucault insistira na tome da je prosvjetiteljstvo samo još jedna maska suptilnih operacija moći pa nam treba duboki filozofski ili neka vrsta intelektualnog uvida da shvatimo kako stvari uistinu loše stoje, ma kako nam se činilo da stojimo dobro.

Želim reći da se kontrast između Marxa i Milla duplicira u kontrastu između Adorna, Straussa, Heideggera i Deweya i Berlina, a onda opet u kontrastu između Foucaulta i Habermasa. Habermas je vodeći reformist u historicističkoj tradiciji kao što je, do svoje smrti, Foucault predvodio radikale u istoj. Kako ja vidim, ljudi poput Milla, Deweya i Habermasa postavili su sebi pitanje što možemo mi, profesori filozofije, učiniti na unapređenju buržujske liberalne demokratije. Kako možemo ohrabriti veću političku slobodu, više pažnje potrebama žena i homoseksualaca, pravičniju raspodjelu dobara? Ima li nešto što mi, profesori filozofije, znamo a što bi bilo relevantno ovim društvenim potrebama? Ti ljudi su pokušali sugerirati načine na koje možemo misliti našu političku i društvenu stvarnost u cilju ohrabrenja daljeg razvoja društvenih demokratskih institucija. Na um mi pada veliki kontrast između radikala i reformista koga ilustrira Habermasovo čitanje Foucaulta u njegovoj knjizi Filozofski diskurs moderne u kojoj Habermas kaže, manje-više, da prema Foucaultu u zadnjih dvije stotine godina ništa nam se dobro nije desilo. Foucaultovi tekstovi nam donose samo loše vijesti. Suprotno tome, mi bismo trebali reći i nešto o dobrim stvarima koje su se desile u modernom svijetu. Trebali bismo biti u stanju da kažemo da smo postigli ogroman progres od Francuske revolucije provodeći ono što su ti revolucionari imali na umu.

Ja sam očito na strani reformista, na strani Habermasa protiv Foucaulta, kao što sam na strani Wittgensteina i šutljivaca protiv naturalista. Vidim da se šutljivci i reformisti slažu u tome da je jedina vještina koju mi, profesori filozofije, možemo razvijati, koja ima neku društvenu korisnost, ona koju Dewey naziva slamanjem ljušture konvencije. Treba da govorimo stvari poput – uvijek smo to radili na ovaj način, ali uistinu ne moramo više tako raditi; nema nikakvog odlučnog razloga zašto bismo morali stvari obavljati na način na koji smo to uvijek radili. Hajde da pokušamo na drugi način i da vidimo što će se desiti. Mislim da je u tome glavni društveni zadatak intelektualaca. Ne smatram da postoji neki posebni društveni zadatak za filozofe izvan ovog šireg zadatka koji je općenito zajednički svim intelektualcima. Mi, profesori filozofije, ne moramo misliti da nam je dužnost otkriti što je pošlo krivo u modernoj nauci. Imamo samo dužnost da pokušamo sebe učiniti korisnim liberalnim institucijama na bilo koji način, u skladu s našim intelektualnim sklonostima. A naše znanje, posebno ono iz historije filozofskog mišljenja, omogućava nam da damo svoj puni doprinos.

 

S engleskog preveo i priredio Asim Mujkić

 

 

 

 

· Bilješke

2 Na engleskom jeziku Quietists: očita referenca na sedmi stav iz Wittgensteinovog Tractatusa – “O onome o čemu ne možemo znati o tome treba šutjeti”. Rorty Wittgensteina (poznog) smatra za začetnika ove frakcije analitičke filozofije koju čine W.V.O. Quine, Donald Davidson, Robert Brandom, koju je na predavanju koje je održao u Akademiji nauka i umjetnosti BiH Sarajevu 2000. nazvao “otpadničkom strujom”

3 Engl. ‘vagueness'.