Jesen - zima 2006

  Platon u estetiziranom svijetu života
  Franci ZORE
 
 

U ovom ogledu nastojim prikazati kako je pojam estetskoga odreden u nacrtu filozofije kod Platona i djelomice potom u platonizmu, a preko njega i što to znaci za suvremene koncepcije estetizacije svijeta, povezane s kritikom platonske metafizike. Estetiku je Platon implicitno zasnovao kao onaj aspekt filozofije koji se unutar njezine nedjeljive cjeline bavi pitanjem uloge i mjesta zamjetnoga (zamjetljivih stvari, ta aistheta ), tek unutar toga i pitanjem “umjetno” proizvedenoga zamjetljivog, dakle umjetnošcu. Platon i ustrajava na tomu da se pitanje motiviranosti umjetnosti, njezina nacina proizvodenja i vrednovanja rezultata razmatra unutar svijeta, covjeka i filozofije kao cjeline. To nas povezuje s kasnijim pitanjima koja sežu do danas: je li umjetnost doista ozbiljna stvar?; je li umjetnik obrtnik ili genij?; je li iskonska umjetnost uopce moguca?; je li kod umjetnosti posrijedi nešto uzvišeno ili pak samo razbibriga? Ili bismo mogli sva ta pitanja spregnuti u jedno: što je istina umjetnosti, odnosno kako se u umjetnosti pokazuje istina?

1. Estetsko i lijepo kod Platona

U antickoj je grckoj filozofiji (i napose eksplicitno kod Platona) pojam estetskoga – dakle onoga što je vezano na aist h esis , zamjedbu – ponajprije ontologijski. Gotovo je kao protimba povezan s pojmom noetskoga (noeticne, odnosno umne stvari, ta noeta ); ako je zamjedba ono što životinju odvaja od biljke, tada je mišljenje ono što odvaja covjeka od životinje. Ukoliko je cilj životinje realizacija u podrucju zamjetljivoga, cilj je covjeka realizacija njegovih noetskih mogucnosti. Stoga je razumljivo platonsko metafizicko odbacivanje zamjetnoga u korist noetickoga, dakle umnog-misaonog-duhovnog: primjerice, odbacivanje motrenja lijepoga tijela u korist motrenja ideje Lijepoga.

No, ta pripovijest o “dva svijeta”, odnosno taj vulgarno nazvani “objektivni idealizam” ima i drugu, cesto zanemarenu dimenziju: naime, jasno osvještenje cinjenice da je – kao što bi rekao Platon, a za njim ponovio Aristotel – ljudska duša sastavljena iz tri dijela: vegetabilnoga, animalnoga i noetskoga. To drugim rijecima znaci da se covjek u svojemu životu kod sebe nužno suocava ne samo s animalnom zamjedbom, nego cak i s predanimalnom vegetabilnošcu. Stvar i njezina sjena, stvar i njezina slika u zrcalu opstoje zajedno u istom svijetu, premda ih njihova ontologijska vrijednost temeljno razdvaja.

Zamjedba ( aisthesis ) i umovanje ( noesis ) u temelju se razlikuju s obzirom na stvar na koju se uopce mogu odnositi i ne potjecu iz ljudskoga izbora nacina gledanja. Umno jest ono što je dostupno umu, što je moguce samo dokuciti, a zamjetno je ono što je dostupno osjetilnoj zamjedbi. Time je noeticnost ili esteticnost “predmeta” dana unaprijed, podloga je mogucega nacina videnja “stvari”.

Filozofija igra na noetsko poradi istinitosti, “realnosti”. Zamjedba je vezana na tvar koja ne omogucuje trajnost i stoga joj je ontologijski i aletheiologijski podredena. No, iako je istinitost glavno mjerilo filozofije, u tradicionalnu (i na Platona oslanjajucu se) trijadu pored istine spada i Dobro te Lijepo. I kao što Dobro ne možemo reducirati na eticko dobro, nego je pri tomu posrijedi svako dobro, dakle dobro kao ono “što je osposobljeno i što osposobljava za nešto”, 1 tako i pri Lijepome nije posrijedi samo podrucje filozofije umjetnosti ili estetike (bilo u izvornom ili pak suvremenom smislu). Heidegger tomu primjereno kaže da je “ljepota jedan od nacina kako jestvuje (west) istina kao neskrivenost”. 2 Grcki izricaj za Lijepo to kalon izvorno znaci ono što je pozvano, izabrano, izborno. Srodan je glagolu kaleo koji znaci “pozivljem”. 3 Taj izbor Heidegger povezuje s ”polemos”, s borbom 4 koja prethodi izboru. Izbornost je Lijepoga zapravo u raskrivanju istine o Lijepome kao nacinu Dobroga: kod Erosa je posrijedi upravo težnja za trajnim biti-Dobro, a to je alethestata (vidi Platon, Smp . 206 A 11-13). Kalos se dakle ovdje odnosi na izvanjsku formu (u opreci spram sadržaja), ali samo na formu u smislu platonskih ideja. 5

Ta je izbornost, to je Lijepo ( to kalon ) u odredenom smislu covjeku najlakše dokuciva – naime tada kada se pokaže u svijetu zamjetnoga, dakle kao “estetsko” lijepo, buduci da je i sam covjek po prirodi i “estetsko” bice. Ujedno je zamjetno lijepo, dakle izbornost u svijetu tvarnoga, za covjeka najjasniji naputak za metafizicko lijepo (dakle za ideju Lijepoga), kao što je Platon pokazao u Simpoziju . Zamjetno lijepo je ipak slika ( eikon , dakle ikona) Lijepoga. Kao takvo za covjeka znaci put do Lijepoga samog.

Pitanje Lijepoga i lijepih stvari u takvom je smislu temeljno i zapravo jedino pitanje izvorno mišljene estetike, dakle ne estetike kao filozofijske discipline, nego kao aisthetike , kao “duhovne esteziologije”, 6 kao znanja o zamjetnom svijetu, odnosno o ulozi zamjetnoga svijeta u filozofiji. Pritom nije posrijedi samo umjetnost, kao niti samo Lijepo u umjetnickom djelu, buduci da je to jedan od odsjecaka svijeta zamjetnoga (premda s nekim navlastitim znacajkama). Istodobno je Platonova politika i estetika – naime, u politici je posrijedi pitanje izgradnje ili vodenja zamjetne polis prema ideji polis . 7

Temeljno je pitanje estetike koliko i kako se Lijepo pojavljuje u zamjetnom; posrijedi je dakle pitanje što je u svijetu zamjetnog prepoznato kao izborno. Pri tomu je posrijedi vazda i put od i preko zamjetnoga (estetskoga) lijepog do Lijepoga samoga, dakle put prema noetickome. Lijepo zamijeceno je samo naputak za lijepo mišljeno. Tako je estetika ujedno znanje o lijepom u zamjetnom i o bijegu iz zamjetnoga. Ta se dva aspekta platonske estetike u Bizantu kao medusobno odvojena ocituju u prijeporu o ikonama. Branitelji ikona priznaju ikonama estetsku izbornost (ikona je prozor izmedu onostranstva i ovostranstva – dakle najizbornije od zamjetnoga, a ikonografija je “vizualna teologija”), docim ikonoklasti nacelno odbijaju bilo kakav opstoj istinski lijepoga, odnosno izbornoga u obzorju zamjetnoga svijeta. 8

2. Umjetnost kod Platona

Pitanje umjetnosti obuhvaca samo dio estetike, onaj dio koji se odnosi na od covjeka proizvedene ( poiein ) zamjetnosti, preciznije ljudska preoblikovanja inace pasivnoga zamjetnoga, stvaranja u “pasivnome” (usp. Platon, Tht . 182 A 6). Podrucje je “poiesis” bilo za Platona posebno problematicno. Gadamer više nego opravdano tvrdi da je pravilno razumijevanje platonske kritike pjesnika možda najteža zadaca u kojoj se ponajvecma ocituje naše razilaženje s duhom antike. 9 I kao što je ozbiljna Platonova filozofija, tako je ozbiljno i njegovo protustavljanje pjesnicima; “stari prijepor” (Platon, R . 607 C) izmedu filozofije i pjesništva kod Platona i njegovom zaslugom postaje prijepor na život i smrt. 10

Mjerilo umjetnosti, prema Platonu, jest samo istina. Iz toga je aspekta umjetnicko ili pjesnicko djelo najopasnije: njegova je laž, naime, ponajviše nalik istini, buduci su pjesnici “nasljedovatelji slika” ( mimetas eidolon ) istinitoga i “same se istine uopce ne doticu” ( tes aletheias ouh haptesthai ; Platon, R . 600 E 5-6). Tako iz njihova zamjedbenoga svijeta ne može proishoditi niti eidos kao hypothesis , nego okrecu covjeka u drugi smjer nego filozofija.

Zato nije slucajno da se kritika pjesnika pojavljuje upravo u Platonovoj Politeji te Zakonima , pri cemu je dopuštena samo ona i takva umjetnost koja odgovara cilju filozofije – zato možemo zajedno s Bubnerom 11 govoriti o “heteronomnom znacaju estetika”. Tako je kritika pjesništva uvod u mogucnost svake paideia i politeia . Kako kaže Gadamer: “Platonovo je djelo takva istinska predigra istinskom zakonu ljudskoga bitka. Njegova je borba protiv pjesnika izražaj toga visokoga zahtjeva”. 12 Nacelno jednako stajalište spram umjetnosti kao na pocetku filozofije susrecemo i pri njezinom dovršenju, u Hegelovoj rijeci o umjetnosti kao prošlosti. 13

Istodobno umjetnik za anticke Grke nema status produktivca ili reproduktivca u modernom smislu 14 i stoga mimeticku narav umjetnosti ne smijemo shvacati iz toga aspekta. Rijec mimesis obicno povezujemo prije svega s umjetnošcu kao nasljedovanjem ili odslikavanjem, no kod Platona zacijelo još nema to znacenje: “Pojam mimesis [...] nije podrazumijevao toliko odslikavanje koliko pojavljivanje prikazanoga.” 15 Upravo je pojavljivanje u prisuce kao raskrivanje temeljno znacenje mimesis , kojega niti u umjetnosti ne smijemo razumjeti kao nasljedovanje, nego kao predstavljanje prikazanoga, odnosno pred-stavu (u tom kontekstu spomenuti izricaj naravski ne smijemo razumjeti s vidika subjekta i novovjekovnoga predodžbenoga mišljenja). Premda mimesis oznacuje grcko iskustvo umjetnosti i bit grcke umjetnosti, svejedno nije stvar estetike kao novovjeke filozofijske discipline, buduci da “umjetnost za Grke jest iskonski prisustvo i odsustvo, blizina i daljina bitka i bogova”, “nacin iskustva bitka”. 16

3. Novovjeki nacrt umjetnosti
i estetike te njegove posljedice

Status umjetnine pocinje se mijenjati u skladu s nastankom nacrta novovjeke filozofije. Filozofija se subjektiviteta pokazuje u umjetniku kao podlozi proizvodenja: umjetnik izvorno stvara/producira a ne samo re-producira. To je status koji je bio, recimo u srednjemu vijeku, rezerviran samo za Boga, docim stari Grci uopce ne poznaju pojam stvaranja. 17 Umjetnik sada tako reci iz ništine stvara autenticnu realnost na podlozi vlastita genija, za razliku od antickoga i srednjovjekovnoga umjetnika koji je želio “samo” iz necega vec opstojecega tehnicki i pomocu mimetike pro-izvesti nešto drugo. Renesansni umjetnik dakle ne pred-stavlja ljepotu, nego je kreira. Izbornost ne prevodi, nego izbornost odreduje.

Govorimo li danas o “estetiziranju svijeta života”, 18 to ne znaci samo materijalizaciju, nego i na svim podrucjima života neprestano biranje necega što vrijedi kao izborno. Iznimna je otvorenost današnje umjetnicke produkcije dakle samo jedan od aspekata neprestanoga odlucivanja izmedu razlicnih stvari što ih je moguce izabrati, docim istodobna reduktivnost onoga što je moguce izabrati proishodi iz ponude koja mora neprestance izlaziti u susret izborima gladnim “estetama”. Umjesto kreacije na djelu je re(-)kreacija, u oba smisla rijeci: kao ponovno stvaranje vec stvorenoga i kao zabavno, nipošto odvec naporno razgibavanje. Umjetnost kao umirujuce i tonicno te užitku namijenjeno spada, prema Heideggeru, u podrucje slasticarstva. 19 U tomu je smislu nacrt desubjektivacije uspio – ne samo kao destrukcija novovjekovnoga subjektiviteta, nego i subjekta sadržaja umjetnine. Time iskustvo “estetskoga” iskušava istinu u njezinoj detronizaciji i pluralizaciji, dakle u sofistickom kostimu. Estetika pak postaje samo umijece opažanja postupka estetizacije.

Produkcija svagda novih “realnosti” (koje su bile s platonskoga motrišta “virtualne” vec davno prije kreacije tzv. virtualnih stvarnosti) ne stvara umjetnicko koje bi imalo u pozadini istinu bitka, nego nešto umjetno u smislu neprirodnoga ili protuprirodnoga – posebice ako pokušamo prirodu razumjeti iz ranoga grckog razumijevanja physis . Tek ta cinjenica znaci – skupa s mogucnošcu tehnicke reproduktibilnosti koju konstatira Walter Benjamin, 20 previdajuci estetizaciju svijeta i time naravski politike u demokraciji – pretvorbu umjetnosti kao kultnoga dogadaja u umjetnost kao kulturnjacku zabavu. Platonska se težnja za razvicem hermeneutickoga sluha za noetsko unutar fakticnoga iskustva života u svim njegovim dimenzijama, i estetskoj, obicno imenovana platonicka metafizika, u borbi protiv metafizicnosti preobrazila u hipermetafizicnost pozitiviteta i njezinih neizbrisivih znacajki – dakle u stanje koje je vec na pocetku iniciralo svekoliko platonsko iskanje. Filozofija se iz svoje nedovršive zadace traženja (kao zetoumene episteme ) 21 izbavila zamrznuvši je, misleci da ju je prevladala.

 

Sa slovenskog preveo: Mario Kopic

 

Bilješke:

 

1 M. Heidegger, “Platons Lehre von der Wahrheit”, u: Wegmarken , GA 9, Frankfurt am Main 1976, str. 227.

2 M. Heidegger, “Der Ursprung des Kunstwerkes”, u: Holzwege , GA 5, Frankfurt am Main 1977, str. 43.

3 Korijen kal nastupa još u oblicima kla - i kle -, na primjer u rijecima klesis i ekklesia.

4 Vidi M. Heidegger, Einführung in die Metaphysik , GA 40, Frankfurt am Main 1983, str.140.

5 U engleskom nalazimo izraz “form” kao prijevod ne samo za oblik kod Aristotela, nego i za ideju kod Platona. Zajednicki imenitelj jest grcka rijec eidos .

6 Vidi H. Plessner, Die Frage nach der Conditio humana. Aufsätze zu philosophischen Anthropologie , Frankfurt am Main 1976.

7 Da su esteticko i politicko podrucje istoga, podsjeca i Jean-François Lyotard. Politika znaci davati formu, na primjer polisu, a to je esteticki poduhvat: “Ta ideja da ljudska zajednica mora podnijeti uoblicavanje, u osnovi je esteticka ideja” (“Gespräch mit Lyotard”, u: W. Reese-Schäfter, Lyotard zur Einfuhrung , Hamburg 1988, str. 131).

8 O bizantijskoj umjetnosti, vidi D. T. Rice, Art of the Byzantine Era , London 1963. Za pregled bizantske estetike, vidi G. Mathew, Byzantine Aesthetics , London 1963; posebice za prijepor o ikonama i ulozi Ivana Damaskina, vidi Škeljzen Malici (Shkëlzen Maliqi), “Esteticke ideje u Vizantiji u doba spora oko ikona (VIII-IX vek)”, Filozofske studije , 12, 1980, str. 203-291.

9 Gl. H.-G. Gadamer, “Platon und die Dichter”, u: Griechische Philosophie I , GW 5, Tübingen 1985, str. 187.

10 O tomu vidi: F. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral , Nietzche-Werke, Kritische Gesamtausgabe VI-2, Berlin 1968, str. 420 (hrvatski prijevod Mario Kopic, Uz genealogiju morala , Zagreb 2004, str. 178); G. Rohrmoser, Herrschaft und Versöhnung. Ästhetik und die Kulturrevolution des Westens , Freiburg 1972, str. 51.

11 Vidi prilog R. Bubnera “Über einige Bedingungen gegenwärtiger Ästhetik”, u: Ästhetische Erfahrung , Frankfurt am Main 1989, str. 9-51.

12 H.-G. Gadamer, op. cit. , str. 211.

13 Vidi E. Fink, Metaphysik der Erziehung , Frankfurt am Main 1970, str. 93.

14 Usp. M. Landmann, Ursprungsbild und Schöpfertat. Zum platonisch-biblischen Gespräch , München 1966.

15 H.-G. Gadamer, Hermeneutik I. Wahrheit und Methode , GW 1, Tübingen 6 1990, str. 142.

16 Tako recimo sažimlje glavne tocke toga pojma O. Žunec, Mimesis, Zagreb 1988, str. 21-22. O mivmhsi~ vidi i S. Žunjic, “Mimesis i poiesis. Samo-otkrivanje bivstvovanja u X. knj. Platonove Države”, u: Mišljenje na koncu filozofije. In memoriam Dušan Pirjevec , Ljubljana 1985, str. 57–64.

17 Usp. W. Tatarkiewicz, Dzieje szesciu pojec . Sztuka, piekno, forma, twórczosc, odtwórczosc, przezycie estetyczne , Varšava 1975; slovenski. prijevod Zgodovina šestih pojmov. Umetnost, lépo, forma, ustvarjanje, prikazovanje, estetski doživljaj , Ljubljana 2000 (vidi isto djelo i za povijest razvica drugih pojmova u svezi umjetnosti i lijepoga).

18 Usp. tekst R. Bubnera pod istim naslovom: “Ästhetisierung der Lebenswelt”, u: Ästhetische Erfahrung , Frankfurt am Main 1989, str. 143-156.

19 Usp. M. Heidegger, Einführung in die Metaphysik , GA 40, Frankfurt am Main 1983, str. 140.

20 Posrijedi je poglavito njegov tekst iz druge polovice tridesetih godina 20. stoljeca pod naslovom “Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit”, u: W. Benjamin, Schriften I , Frankfurt am Main 1955, str. 366-405.

21 “Tražena znanost”, kako je filozofiju i odredio Aristotel, Metaph . A 2, 983 a 20; vidi i 982 a 4.7