Jesen - zima 2006

  VRIJEME NEUKONA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

ZA KONZERVATIVIZAM, kao koncept, uobicajeno je vezati one koji brane sve oblike tradicionalnog života, oblike društvene organizacije (plemenskog, monarhistickog i slicnog tipa), koji su uspostavljeni na strogim hijerarhijskim principima, religijske, ili neke druge provenijencije. U društvima takve orijentacije utjecaj crkava, vjerskog, na društveni i politicki život cesto je važan, pa i presudan. S druge strane, za liberalizam se vežu ideje i oblici djelovanja u cijem centru su, najjednostavnije receno, ljudi (pojedinac) i njihove slobode, potrebe, prohtjevi (politicke, vjerske, umjetnicke, osobne naravi i sl). U takvim društvima, obicno sekularnim, utjecaj vjere – crkava na politicki, društveni život je minimalan, ili nikakav. Sve, u dosadašnjoj povijesti poznate društvene organizacije, najjednostavnije receno, klatile su se izmedu ova dva koncepta. Od toga kojim su se pravcem kretale i razvijale raznovrsne ljudske zajednice kroz vrijeme ovisilo je mnogo toga. Položaj pojedinaca, grupa, umjetnosti, prava i sl. (Iz ove price iskljuceni su pojedinci, ljudi koji su se shodno svojim idejnim habitusima opredjeljivali, ili bolje reci cesto sami formirali životne konvencije.) Kojim tokovima se sada krece vecina suvremenih društava, nije teško pogoditi. Raznovrsni konzervativci, poštovaoci samo i iskljucivo svojih vrijednosnih sustava (a to odmah znaci smrtno neprijateljstvo prema svim drugacijim) upravljaju svijetom, ljudskim životima…, a iz toga proizilazi i svim ostalim ljudskim ispoljavanjima (od oblacenja, govorenja, preko umjetnosti do politickog i svakog drugog mišljenja).

Od prije nekoliko godina o konzervativizmu se pocelo govoriti na poseban nacin i vezanu za zemlju, koja je, kako je tvrdio još 1950-ih politicki znanstvenik Luis Hartz, rodena liberalnom. Naravno, rijec je o SAD-u, zemlji, koja shodno svojoj velicini i bogatstvu diktira i cesto oblikuje svjetsku politicku scenu. Zato i jeste sve što se dešava u SAD-u gotovo presudno važno za ostatak svijeta. Sadašnji konzervativci, koji u SAD-u imaju dugu tradiciju, unijeli su potpuno novi i drugaciji pogled na ostatak svijeta, pa i na sebe same. Uobicajeno se misli da evropski konzervativci brane autoritet protiv slobode i postojece socijalno stanje protiv jednakosti. Americki konzervativci, naprotiv, koriste jezik slobode e da bi opravdali nejednakosti i promovirali demokraciju u njenoj poziciji održanja stanja bez promjena. Konzervativci najnovije americke generacije koji su se poceli javljati od konca šezdesetih godina prošlog stoljeca, od Daniel Bella pa do vodeca dva “teoreticara” Samuela Huntingtona (Sukob civilizacija) i Francisa Fukuyame (Kraj historije i posljednji covjek), cine najtvrdu dosad poznatu vrstu pobornika tradicije i svega onoga što se veže, ili izvodi iz nje, i poznati su kao neokonzervativci, ili popularnije neokoni (ova kratica ima ciljani prizvuk pejorativnog i podsmješljivog). O Huntingtonovoj vulgarnoj konstrukciji o sukobu civilizacija napisano je dosta, i njegovi kriticari se uglavnom slažu u ocjeni da je ovaj pamflet za administraciju Busha juniora predstavljao program koji su željeli realizirati, a ne nešto što je postojalo u svijetu i što je trebalo teoretski elaborirati.

No, slucaj Fukuyame je kompliciraniji. Njegovo djelo “Kraj historije i posljednji covjek” zanimljiva je konstrukcija, u maniru njegovog uzora Gramscija, ali u rezultatu to je ipak naivno štivo, puno entuzijastickog pretjerivanja sa ciljem velicanja americkog posthladnoratovskog hegemonizma ili, kako on to vidi, superiornosti u odnosu na ostatak svijeta. Za Fukuyamu je americki model liberalne demokratije predstavljao vrhunarovni civilizacijski domet, konacni oblik ljudskog organiziranja. Ipak, on je svjestan (pogotovu u novijim djelima) da je nasilno širenje “idealnog društvenog uredenja” opasno. No, za birokrate iz Bijele kuce, tu nevjerovatnu bratiju, ostrašcenu americkim nacionalizmom, osjecajem superiornosti, arogantnošcu i epohalnim i bahatim neznanjem, bešcutnu, i zadojenu tipicno americkim mesijanstvom, evangelistickog tipa, Fukuyamina knjiga “Kraj historije…” postala je gotovo sveta. Konsekvence toga su mnogobrojni ratovi, nasilje koje se pod formom “antiteroristickog rata” na americki nacin širi svijetom. Fukuyamin noviji pogled na sve to je realistican, kriticki usmjeren. Njegove intelektualne preokupacije postaju drugacije. Okrece se drugim temama, izazovima genetickog inženjeringa i njegovom utjecaju na ljudsko društvo (Our Post-Human Future, 2002). Ipak, u najnovijoj knjizi ( America at the Crossroads, Democracy, Power, and the Neoconservative Legacy , 2006) sasvim direktno piše o svim greškama Bushove americke administracije i neokonzervativaca. Koncept, ciji je, paradoksalno, i sam bio autor, poceo je smatrati pogrešnim, i direktno je optužio Bushovu administraciju da djeluju kao “lenjinisti” u svom uvjerenju da se historija može podjarmiti nasilnim putem. U pokušaju da reterira i omekša svoje stavove, Fukuyama je poceo govoriti da je gramscijevac koji naglašava intelektualnu i kulturnu prevlast kapitalisticke demokracije, ali isto tako zna i tvrdi da taj svjetonazor nije apsolutno primjenljiv svugdje, niti može riješiti sve probleme. Distanciranjem, cak kritickim suprotstavljanjem americkim neokonzervativcima, Fukuyama je tu skupinu, na pocetku doživljavanu kao “školu mišljenja”, doveo na mjeru “parabirokratske grupacije” (Jacob Weisberg, New Yorker), klana, ili bahate bratije. Tako se intelektualni dignitet neokona urušio. Na intelektualnom planu neokonzervativci su ostali ništa, cista nula. No, na politickom, društvenom, oni su još uvijek snaga koja oblikuje, ne samo lokalni milje, nego i svjetski.

O tome koliko je i da li je americki neokonzervativizam utjecao i na bh. prilike, teško je precizno govoriti. Ali, ugrubo, baš onako kako se sad iskazuje ovdašnja zbilja, više je nego jasno i vidljivo da konzervativizam (balkanskog tipa, vjerojatno obogacen i primjesama internacionalnog) kroji i diktira sve sfere ovdašnjih života. Nažalost, uhvaceni smo u ralje ovog novog konzervativizma (sa primjesama nacionalizma, šovinizma, patrijarhalizma srednjovjekovnog tipa, arogancijom i bahatošcu koja se samo ovdje vida), s kojim u sadašnjoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini nema ko da se obracunava. Njegovi kreatori ne samo da se ne namjeravaju distancirati od svih njegovih manifestacija, nego ih još produbljuju, multipliciraju… Do kada, pitanje je na koje trenutno nemamo odgovora.