Proljeće - ljeto 2006

  IZMEĐU DVIJE VATRE Predrag Finci:
  Umjetnost uništenog (estetika, rat i Holokaust)
  Muharem Bazdulj
 
 

Naše je vrijeme sklono sažimanju. Goleme opuse pjesnika, pisaca i filozofa medijski je moderno predstavljati jednom jedinom frazom. Adorno i Wittgenstein ovdje su dobri primjeri. Adorno je, u ovakvoj percepciji, tek autor famozne sintagme o nemogućnosti poezije nakon Auschwitza; Wittgenstein je pak prvenstveno prepoznat preko onog glasovitog posljednjeg (sedmog) stava njegovog Tractatus Logico-Philosophicusa: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.”
Fincijeva knjiga Umjetnost uništenog (estetika, rat i Holokaust) nema klasični moto, no njezina dva mota zapravo su ove dvije fraze: ona nastaje između njih dvije kao između dvije vatre. Knjiga ima kratak i potresan prolog, kratki zapis pod naslovom Iščezli. Na jedva dvije i pol stranice, s čudnom mirnoćom, ispričana je osobna porodična tragedija kao svojevrstan pečat proživljenosti promišljanja koje slijedi.
Kad već govorimo o biografskoj proživljenosti, nije loše dotaći se i bibliografije. Ovo je Fincijeva osma knjiga. Tiskana je tačno četvrt stoljeća nakon prve - blistavog Govora prepiski. Pažljiv čitatelj otkrit će da Umjetnost uništenog čuva Fincijevu posvećenost nekim opsesivnim temama koje vuče još od prve knjige, poput Kafkine prepiske s Milenom. Preskačem ovdje makar i usputno spominjanje ostalih Fincijevih knjiga, no ne mogu se suspregnuti od male digresije, a u vezi s knjižicom nepretenciozno (i ironično) naslovljenom - O nekim sporednim stvarima. Objavila ju je Svjetlost 1990. godine, u osvit rata, što bi se reklo, a opet je teško pronaći aktualniju, na poslijeratno (da ne kažem tranzicijsko) vrijeme primjenjivu, knjigu o stanju u kulturi. Neki od ogleda iz te knjiga, poput, recimo, Terorizma kulturne rubrike bolja su analiza lokalnog medijskog masakra zbilje u kontekstu kulture nego cijela masa slavljenih i hvaljenih svježijih tekstova na tu temu.
Ni ova digresija nije, međutim, slučajna. Ona želi ukazati na slijedeći paradoks. Koliko mi je poznato, nijedan od tri-četiri ovdašnja nedjeljnika, a isti je slučaj i sa pet-šest ovdašnjih dnevnika, nije čak niti sitnom vjesticom ili agencijskom noticom propratio izlazak posljednje Fincijeve knjige, a ova je izišla prije godinu dana. Ovdašnjem čaršijskom kampanilizmu Finci je mogao biti zanimljiv u kontekstu Sarajevskih eseja, no sada kad se on na jedan iznimno suveren način bavi globalno relevantnom temom, onako kako se niko ovdašnji njome dosad nije bavio, onda se to ignorira.
Umjetnost uništenog je knjiga podijeljena na pet dijelova. Ima nečeg muzičkog u toj podjeli. U prvom dijelu tema se uvodi etimološki, naslov prvog dijela jest Potpuno spaljeno (holos, kaustos). Prvi je dio kratak, rukopis dobrano fragmentaran. Ključni stav prvog dijela: Pitanje Holokausta je temeljno pitanje (p. 22); prvi dio otkriva namjeru cijele knjige kao skromnu i golemu istovremeno. Prvi dio završava rečenicom u kojoj se sjećanje definira kao čin stalnog unutrašnjeg obnavljanja (p. 37).  Ta rečenica najavljuje drugi dio. Naslov mu je Osobni dosije. Drugi dio otvara se potresnim filozofsko-analitičkim ekskursom na temu biti Židov, ekskursom duboko autobiografskim. U efektnoj paraleli identitet bosanskohercegovačkih Židova Finci smješta između dvije pjesme: Adio Kerida i Kad ja pođoh na Bentbašu. Na desetak izvrsno napisanih stranica smjenjuju se dječačke dileme i suočavanja odraslog čovjeka s rutinskim antisemitizmom nekih svojih poznanika, potenciraju se neki paradigmatski primjeri Židova istaknutih na južnoslovenskom prostoru (Moša Pijade, Nisim Albahari, Emerik Blum, Moni Levi, Danilo Kiš…), analizira se poezija na židovske teme, naročito na temu židovskih grobalja. U osobnom dosijeu je, naravno, i priča o posljednjoj opsadi Sarajeva, priča o Fincijevom izbjeglištvu, priča o osobnom iskustvu uništenja. Treći (srednji) dio knjige - Uništavanje umjetnosti - ponešto je interludij gdje se iz lirike uspomena sve snažnije ide ka filozofskoj interpretaciji. U trećem dijelu bogata se erudicija kombinira sa osebujnim estetičkim pasažima. Finci nam ovdje podastire neke naoko paradoksalne činjenice (u teatrima nacističke Njemačke dominirali su mjuzikli i komedije; od preko hiljadu njemačkih filmova snimljenih za vrijeme Hitlerove vladavine samo su tri bila izrazito antisemitska; SAD zabranjuju Machotyevu Ekstazu zbog golotinje, odnosno zbog svlačenja Hedy Lamarr; nacisti zabranjuju isti film, ali ne zarad golotinje, nego zato što je Hedy Lamarr Židovka), no također ispisuje i briljantne male eseje (o samoubojstvima - Walter Benjamin, Borowski, Celan, Primo Levi; o utjecaju židovskih emigranata na holivudsku produkciju sredinom dvadesetog stoljeća; o slikarima - Chagall, Grosz, Mondrian). Četvrti dio zove se Granica govora i možda je - u starinskom značenju pozitiva tog pridjeva - najfilozofskiji. “Htjeli bismo da progovori nijemost sama.” - kaže ovdje na jednom mjestu Finci (p. 141). O Adornu, o Wittgensteinu, o Georgu Steineru, o Heideggeru, o Hegelu, o filozofima i njihovim najpoznatijim (i najkomentiranijim) iskazima ovdje se raspravlja originalno, bez stereotipa i klišeja, uz svijest o opasnosti “analitičko-deskriptivne metode”. Napokon, peti i posljednji dio dao je naslov knjizi cijeloj; naslov petog dijela je Umjetnost uništenog. Posljednje je poglavlje ovdje antiteza srednjem; umjetnost uništenog suprotstavlja se uništavanju umjetnosti. Ponovo nam najprije Finci otkriva impresivnu erudiciju. Saopćava nam, recimo, činjenicu da je sačuvano trideset hiljada umjetničkih djela nastalih za vrijeme Holokausta, a da ih je - kako se procjenjuje - ukupno nastalo oko stotinu hiljada. “Nema estetskog u uništenju.” - veli Finci prije nego stane komentirati djela Maxa Ernsta, Felixa Nussbauma ili Danijela Ozme. Pred sam kraj, na stranicama koje će mnogima biti najinteresantnije, Finci analizira filmove koji tematiziraju Holokaust: od Gavrasove Muzičke kutije preko Truffautovog Posljednjeg metroa i Mirisa dunja Mirze Idrizovića do najslavnijih filmova na ovu temu: Benignijevog Život je lijep, Spielbergove Schindlerove liste, zatim Pijaniste Romana Polanskog do filma Shoah Claudea Lanzmanna. Refleksije o filmu završavaju ovako: “Ostaje tamna riječ, riječ o tamnom, tama. Ostaje prazno mjesto.” (p. 207.) Slijedi podnaslov: Poslije poezije. Tih dvadesetak epiloških stranica ukazuju na tautologiju: “Istina uništenja je uništenje samo.” (p. 220) Na samom kraju je prazna zagrada, mjesto za domišljanje. Mene je, na neki čudan način, podsjetila na jednu pjesmu Octavija Paza:

Ako je stvarna svetlost beličasta
Svetiljke ove, stvarna
Ruka koja piše, da li su tada stvarne
Oči koje gledaju napisano?

Iz jedne reči u drugu
Ono što kažem raspršava se.
Ja znam da sam živ
Između dve zagrade.

 

Izabrana bibliografija koju Finci pridodaje svom djelu sastoji se od dvjestotinjak naslova. Na tom su dugačkom spisku i filozofi (Adorno, Baudrillard, Derrida…), i romansijeri (Semprun, Tišma, Roth), i esejisti (Benjamin, Cynthia Ozick), i novinari (Roy Gutman, Viktor Ivančić), i povjesničari (Raul Hilberg) itd. Ta izabrana bibliografija rječita je ilustracija Fincijeve metode, uporedive možda - mutatis mutandis - sa romansijerskom metodom Marguerite Yourcenar: “Pravila igre: sve saznati, sve pročitati, o svemu se obavijestiti i istodobno primijeniti u svoje svrhe (…)”. I zbilja, čini se da su dvije svrhe ključne u nastanku ove knjige: osobna-biografska i osobna-bibliografska; prva nametnuta rođenjem, druga dobivena vlastitim izborom. Predrag Finci, čovjek čija je porodična historija zauvijek obilježena Holokaustom, i Predrag Finci, filozof-estetičar - to mogu biti dvije vatre između kojih je nastala ova knjiga. U njoj su se združili: (proživljeni) život i (pročitana) literatura.

Govoreći na jednom mjestu (intervju: Banalnost je neuništiva kao plastična boca, 1976.) o književnosti pisanoj u ondašnjoj Jugoslaviji na temu Drugog svjetskog rata Danilo Kiš je kazao: “Da je bilo sreće, mi bismo danas mesto mase papirnatih romana, romančina i romančića imali jednu bogatu memoarsku literaturu, jedan ogranak književnosti koji smo, eto, pretvorili u staru hartiju, velika smo iskustva i krvave istorijske dane pretvorili u petparačke romane, istorijska se zbilja preobrazila u lutkarsko pozorište, u muzej voštanih figura, u panoptikon.” Kišova kritika lavovskog dijela romana na ovu temu (Dobrica Ćosić, Vojislav Lubarda, Antonije Isaković, Erih Koš) posve je opravdana. U kontekstu romana koji tematiziraju Drugi svjetski rat, književno najostvareniji jesu upravo neki od onih koji se bave Holokaustom (Kiš, Tišma, Albahari)1 Za razliku, međutim, od situacije u nekim drugim sredinama, kod nas je bilo vrlo malo ozbiljnog filozofskog promišljanja Holokausta. Iz lokalne perspektive, dakle, iz literarne varijacije na temu pozitivne diskriminacije, Fincijevu bi knjigu valjalo pozdraviti i da je daleko manje uspjela. Ovakvu knjigu, međutim, izvrsno ispisanu, i promišljenu i proživljenu, burno bi pozdravila svaka normalna sredina. Kad se neko u budućnosti prihvati pisanja knjige na neku srodnu temu, makar i samo tangencijalno blisku, u njegovoj (ili njezinoj) izabranoj bibliografiji svoje bi mjesto trebala naći i Fincijeva Umjetnost uništenog.