Proljeće - ljeto 2006

  FILOZOFIJA OSLOBOĐENJA ŽIVOTINJA PETERA SINGERA
  Damir Marić
 
 

Iako u razvijenim zapadnim zemljama rasprava o moralnom statusu životinja intenzivno traje već nekoliko decenija i zasigurno je jedna od najinteresantnijih i najkontroverznijih, kako akademskoj zajednici tako i najširoj javnosti, u našoj zemlji, koja je uglavnom na margini intelektualnih strujanja, ne postoji, koliko je meni poznato, nijedan znanstveni tekst koji se bavi ovim problemom,1 niti su mediji pokazali neku posebnu pažnju za okrutno postupanje sa životinjama.
Gotovo je općeprihvaćen stav da je najveći utjecaj na pokretanje lavine rasprava o pravima životinja, a koje su pratile konkretne akcije boraca za zaštitu životinja, izvršio Peter Singer2 svojom knjigom Animal Liberation (Oslobođenje životinja) objavljenom 1975. godine.3 Knjiga je često nazivana “biblijom pokreta za oslobođenje životinja’’. Singer priznaje da ne može ni uz najbolju volju da ne smatra ovakvo etiketiranje pohvalom, ali ističe da ne vjeruje u biblije, jer nijedna knjiga nema monopol na istinu.4 Ova knjiga se, veli autor, bavi tiranijom ljudske nad ne-ljudskim životinjama,5 tiranijom koja se po količini bola i patnje koju je nanijela može usporediti samo sa patnjama koje su bijeli ljudi stoljećima nanosili crnim. Zbog toga je borba protiv ove tiranije jednako toliko važna koliko i ma koje drugo moralno i društveno pitanje oko kojeg se u posljednje vrijeme vode sporovi.6
Ovakvo stajalište, pa i sam i izraz “oslobođenje životinja’’, može izgledati kao besmisleno pretjerivanje i kao parodija drugih pokreta za oslobođenje. Međutim, kaže Singer, upravo je ideja o “pravima životinja’’ korištena da bi se ismijalo “pravo žena’’. Mary Wollstonecraft je 1792. godine objavila djelo Vindication of the Rights of Woman za koje se obično tvrdi da je izazvalo prvi val feminizma.7 Stavovi izneseni u ovom djelu su naširoko smatrani apsurdnim i ubrzo se pojavilo anonimano djelo pod naslovom A Vindication of the Rights of Brutes.8 U ovoj satiričkoj publikaciji dokazivalo se da, ukoliko možemo dati ženama jednaka prava kao muškarcima, zašto se onda ne bi išlo stepenicu dalje i priznalo jednaka prava psima, mačkama, konjima, a po istom rezoniranju i “živini’’. Budući da je besmisleno dati prava “živini’’, rezoniranje kojim se došlo do toga zaključka mora biti nevaljano, a isto tako mora biti nevaljano i kada se primjenjuje na žene, jer su se u oba slučaja koristili isti argumenti.9
Iako postoje važne razlike između ljudi i drugih životinja, koje moraju dovesti do nekih razlika u pravima, za Singera ta očigledna činjenica neće onemogućiti odbranu proširenja osnovnog principa jednakosti na ne-ljudske životinje. Očito je da se ljudi razlikuju po spolu, rasi, intelektualnim sposobnostima, moralnim osobinama, sposobnošću da komuniciraju sa drugima, fizičkoj snazi itd., međutim, veli Singer, to ne znači da je zahtjev za jednakošću apsurdan, jer ukoliko bi on bio zasnovan na stvarnoj jednakosti svih ljudskih bića, onda bismo je trebali prestati zahtijevati.
“Jednakost je moralna ideja, a ne tvrdnja o činjenicama. Ne postoji nijedan logički valjan razlog za pretpostavku da činjenična razlika u sposobnostima dvoje ljudi opravdava bilo kakvu razliku u količini uvažavanja koju pridajemo njihovim potrebama i interesima. Princip jednakosti među ljudskim bićima nije opis navodne stvarne jednakosti među ljudskim bićima: on predstavlja propis o tome kako s njima trebamo postupati.’’10
 Princip jednakosti implicira da moramo biti spremni uzeti u obzir interese drugih neovisno o tome kakve sposobnosti oni posjeduju. Ovo uvažavanje interesa nekog bića mora se prema principu jednakosti proširiti na sva bića bez obzira na boju kože, spol ili vrstu kojoj pripadaju.
Stoga na ovoj osnovi mora počivati protivljenje rasizmu i seksizmu, a također se mora osuditi stav koji je po analogiji sa rasizmom nazvan “speciesizam’’.11 Za Singera je speciesizam: “predrasuda ili stav ili pristrasnost u korist interesa članova nečije vlastite vrste a protiv interesa članova drugih vrsta’’.12 Speciesizam je logički paralelan sa rasizmom i seksizmom jer svi oni koji podržavaju ovakva stajališta vele da je granica njihove vlastite grupe također granica njihove brige. Samim tim što neko pripada mojoj grupi, bez obzira kakav on bio, čini ga nadmoćnim svima onima koji nisu članovi moje grupe. Speciesist favorizira veću grupu od rasiste i seksiste, te tako ima širi krug onih za koje brine, ali su sve ove predrasude jednako pogrešne. “Svi oni koriste proizvoljne i moralno irelevantne činjenice – pripadnost rasi, spolu ili vrsti – kao da su moralno bitne.’’13 Postavlja se pitanje koje su onda činjenice moralno relevantne?
Singerov utilitaristički pristup baštini stavove Jeremyja Benthama koji je smatrao da sposobnost živih bića da pate daje kriterij za njihovu moralnu ravnopravnost, a ne neka druga sposobnost poput mišljenja ili govora. Bentham veli:
“Može doći dan kada će ostatak živih stvorenja možda steći ona prava koja im i nikad nisu mogla biti uskraćena osim uz pomoć tiranije. Francuzi su već otkrili da crna boja kože nije razlog zašto bi ljudsko biće trebalo bez pomoći biti prepušteno kapricima mučitelja. Jednog će se dana možda shvatiti da su broj nogu, dlakavost kože ili završetak trtične kosti (os sacrum) jednako nedostatni razlozi za to da se biće sposobno za osjećanje prepusti istoj sudbini. Postoji li koja druga ’nepremostiva linija’? Da li je to posjedovanje razuma, ili možda sposobnost komuniciranja? Ali odrasli konj ili pas bez sumnje su racionalniji i sposobniji za komunikaciju od djeteta koje je staro jedan dan, tjedan ili čak mjesec dana. Međutim, ako i pretpostavimo da je situacija obrnuta, što bi to pomoglo? Pitanje nije: Mogu li one rasuđivati? Mogu li one govoriti?, nego: Mogu li one patiti?14
Po Benthamovom sudu, sposobnost za patnju, ili preciznije za patnju i za uživanje ili sreću, nije poput drugih karakteristika kao što su jezičke ili matematičke sposobnosti, nego je pretpostavka da se uopće posjeduju bilo kakvi interesi i ovaj uvjet mora biti zadovoljen prije nego što se može govoriti o interesima na smislen način. Reći da kamen ima interese je besmisleno jer ne može patiti. Sposobnost za patnju i uživanje je nužan i dovoljan uvjet da bi se reklo da neko biće ima interese, bar interes da ne pati. Uzevši ovo u obzir, jasno je da za Singera granice moralne zajednice ne mogu nipošto biti granice naše vrste, nego se moraju protegnuti na sva bića koja su sposobna patiti.
Ukoliko neko biće pati, nije moguće moralno opravdati odbijanje da se ta patnja ozbiljno uzme u razmatranje. Bez obzira koje je biće u pitanju i kakve karakteristike posjeduje, princip jednakosti uvažavanja interesa zahtijeva da se patnja tog bića računa jednakom sličnoj patnji bilo kojeg drugog bića. S druge strane, ukoliko biće nije u stanju patiti i uživati, onda se tu nema ništa uzeti u razmatranje. Tako je, po Singerovom mišljenju, granica sposobnosti za patnju i uživanje, ili kako često kaže granica sposobnosti osjećanja (sentience), jedina opravdana granica brige za interese drugih. Kada bismo tu granicu označili nekom karakteristikom kao što je sposobnost mišljenja, to bi značilo da smo je označili na potpuno proizvoljan način, jer zašto onda, pita on, ne bismo izabrali neku drugu karakteristiku, poput boje kože.15
U slučaju sukoba interesa pripadnika njegove rase i pripadnika neke druge rase, rasist krši princip jednakosti jer daje veću težinu interesima pripadnika svoje rase. Slično tome speciesist smatra da interesi njegove vrste treba da nadvladaju važnije interese pripadnika drugih vrsta. U oba slučaja model je isti. Međutim, speciesisti nisu pripadnici neke manjinske sadističke grupacije koja je spremena mučiti i ubijati pripadnike drugih vrsta. Singer smatra da su većina ljudi speciesisti, bilo da aktivno djeluju, prešutno se slažu ili dopuštaju da država kroz poreze koje plaćaju omogućuju prakse koje žrtvuju najvažnije interese drugih vrsta radi najtrivijalnijih interesa naše vrste.16 Dvije glavne ilustracije speciesizma u praksi, od kojih jedna uključuje desetke miliona, a druga milijarde životinja svake godine, jesu eksperimentiranje na životinjama i uzgajanje životinja radi hrane. Ove prakse uzrokuju više patnje životinjama od svega drugog što ljudska bića rade. Nije moguće pretvarati se da mi s tim nemamo ništa jer eksperimentiranje potiču vlade koje biramo i finansira se od poreza koje dajemo državi, a uzgajanje radi hrane je moguće samo zato što većina ljudi kupuje i jede proizvode životinjskog porijekla. Zaustavljanje ove ogromne mašinerije patnje Singer vidi u promjeni politike naših vlada i u promjeni našeg vlastitog načina života, prije svega prestankom jedenja mesa.
Bolni i smrtonosni eksperimenti na životinjama su uobičajena praksa u mnogim oblastima istraživanja. Poznato je da neke od najokrutnijih eksperimenata vrše vojni znanstvenici, međutim, neupućenima iznenađujuće djeluje saznanje da isto tako bolne eksperimente izvode psiholozi. Singer navodi primjer uglednog profesora Harryja F. Harlowa koji je dugo vremena bio urednik vodećeg psihološkog časopisa i koji je do svoje smrti bio veoma cijenjen u znanstvenim krugovima. Njegovi radovi se s oduševljenjem navode u udžbenicima psihologije bez najmanje sumnje da su rezultati do kojih je došao dobiveni na moralno neprihvatljiv način.17 Način na koji je on vršio eksperimente nastavili su njegovi brojni suradnici i studenti.
Harlow je proučavao učinke socijalne izolacije tako što je od samog rođenja odvajao male majmune od njihovih majki i odgajao ih u golim, metalnim kavezima da bi došao do zaključka da ti majmuni “trpe potpunu mentalnu deprivaciju’’.18 Harlow i njegov suradnik Stephen Suomi su došli do “fascinantne ideje’’ kako će izazvati depresiju kod malih majmuna, naime, treba im dozvoliti “da se vežu za lažne majke napravljene od krpa koje će postati monstrumi’’.19 Konstruirali su više takvih majki-monstruma kao što je npr. majka-dikobraz koja je na komandu izbacivala bronzane šiljke po cijeloj površini trbuha da bi se mladunac odbacio i doveo do depresije. Kasnije su Harlow i Suomi odustali od vještačkih majki-monstruma i proizveli pravu majku-majmuna koja je bila monstrum. To su činili tako što su odgajali ženke majmuna u potpunoj izolaciji, a onda ih učinili trudnima pomoću uređaja koji su nazvali “sprava za silovanje’’. Po rođenju beba posmatrali su majke-majmunice i otkrili su da neke ignoriraju mladunce, dok su druge bile okrutne i ubijale su ih.
“Jedna od njihovih omiljenih majstorija bila je da svojim zubima zdrobe glavu mališana. Međutim, uistinu odvratan obrazac ponašanja bio je onaj kada su lica mališana bila smrskana o pod, a zatim ih se vuklo ovamo i onamo.’’20
Harlow i Suomi su također smislili “jamu očaja’’, tj. vertikalnu komoru sa stranicama od nehrđajućeg čelika u koje su ostavljali malog majmuna i po četrdeset dana, što je proizvodilo “ozbiljno i ustrajno psihopatološko ponašanje depresivne prirode’’,21 te su također izumili dodatak “jami očaja’’, nazvan “tunel straha’’, i koji je bio u stanju “izazvati psihološku smrt kod rezus majmuna’’.22

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”