Proljeće - ljeto 2006

  POSLANICA O PRIJEVODU, PREVODIOCIMA I JOŠ PONEČEMU
  Ahmed Zildžić
 
 

U povodu knjiga:

Divan-i Hafez: sedamdeset sehura sa Hafezom, prevod i komentar Ahmed Ananda, Buybook, biblioteka Sufistan, Sarajevo, 2004., 231 str.
Šejh Sadi Širazi, Đulistan, prijevod i komentari Ahmed Ananda, Buybook, biblioteka Sufistan, Sarajevo, 2005., 251 str.
Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija ..., prijevod Velid Imamović, Buybook, biblioteka Sufistan, Sarajevo, 2005.

I Pristup

Više nego ikada ranije, danas je, nažalost, interesovanje za duhovnost općenito, a posebno islamsku, izgubilo neke temeljne kvalitete. U skoro grčevitoj utrci da zadovolji potrebe neosporno prisutnog buđenja religijskih osjećanja u svim naraštajima, islamska duhovnost dospjela je na traku bulevarskog senzacionalizma, što će se po nju vremenom pokazati vrlo štetnim. O nekim negativnim posljedicama (uzrocima?) toga bit će riječi i u ovom tekstu. Islamska duhovnost oličena u tesavufskim bratstvima koja na ovim prostorima egzistiraju koliko i sâm islam, unatoč plemenitosti učenja koja dubljim smislom poniru u sâmu strukturu čovjekovog bića i razrađuju tematiku od temeljnog značaja, baveći se filozofskim pitanjima smrti, vrijednostima egzistencije i moralne kreposti, temeljito je “mahalizirana” i svedena na nekoliko međusobno antagonih društava i elitističkih “duhovnih” salona. Kao takva, islamska duhovnost tesavufa savršeno se uklapa u opću yogizaciju koja je postala glavna odlika naše duhovne, pa i kulturne stvarnosti sa, uglavnom, okultističkim porivima, uvijek bitno ekstatična i transcendentalna, u lošem značenju te riječi. Samoproglašene mesije, vidovnjaci i sl., samo su rudimentalni odroni te jadne duhovne zbilje kojoj smo svjedoci. Jedna od posljedica tog stanja, ili pak uzroka (zavisno od optike) jeste i prava poplava duhovne literature koja nas vreba na svakom koraku. Nažalost, ničim kriva, perzijska klasična književnost, koja bezmalo tvori kičmeni stub islamske duhovne tradicije, sa glavnim predstavnicima u Rumiju, Hafizu, Sa‘diju, Attaru i dr., kod nas je uzela svoj udio u tom procesu i to notorno nepouzdanim prijevodima koji su tema ovog članka. Za ovu priliku bit će riječi o samo nekoliko primjera iz cijelog mora filološki potpuno netačnih i neodrživih prijevoda temeljnih djela klasične perzijske književnosti, uglavnom sa engleskog jezika kao jezika posrednika. Nikako ne potcjenjujem značaj engleskog jezika kao jezika posrednika među različitim kulturama. On je odigrao značajnu ulogu, koja se ne može prenebregnuti. Pošto je ovdje riječ o djelima perzijske književnosti, uloga engleskog jezika je beznačajna: Bosna od XV stoljeća na neposredan način komunicira sa ovim književnim blagom, koje je daleko od toga da bude obuhvaćeno određenim geografskim područjem. Ta baštinu zapravo je doprinos iranskog genija, ovaploćenog u biserima perzijske klasike, u zajedničku civilizacijsku riznicu svijeta koja pripada cjelokupnom čovječanstvu. Tako su i naši preci pet dugih stoljeća pisali (i) na perzijskom, a da niko od njih nije posjetio Iran, iz sasvim očiglednih razloga dugotrajnih neprijateljstava i ratova Osmanskog carstva i safavidskog Irana. Tokom stoljeća, u Bosni se perzijska književnost čitala, tumačila, pisala. O tome govori dovoljno i letimičan pogled na rukopisno blago u našim bibliotekama. Samo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci postoji više od četrdeset rukopisa Hafizovog Divana, isto toliko djela Sa‘dija, Attāra, Rūmija i mnogih drugih perzijskih klasika. Uz njih nalazimo i leksikografsku građu, znatan broj rječnika (arapsko-perzijskih, osmansko-perzijskih), te gramatika perzijskog jezika koji nam zorno kazuju da se radi o priručnoj literaturi; posljednja grupa djela imala je zadatak da premosti jezičku barijeru i otvori put zainteresiranom čitaocu u obilje klasične perzijske književnosti. Bosna je iznjedrila najvećeg komentatora Hafizovog Divana (Đulistana, Bustana i Mesnevije također), Ahmeda Sudi- efendiju Bošnjaka. Samo onaj ko može da prodre u kulturološki kod i shvati koji značaj uživa Hafizov Divan u kolektivnom i individualnom životu Iranaca, može da shvati značaj te činjenice. Sudijevo kapitalno djelo objavljeno u četiri divovska toma u perzijskom prijevodu i danas, nakon nekoliko stoljeća, spada u red obavezne literature za sve poznavaoce i ljubitelje Hafizove lirike. Tokom stoljeća, što je sasvim prirodno, komentatorska literatura je dalje napredovala. Danas se samo o jednom gazelu iz Hafizovog Divana pišu cijele knjige. Sve do rušenja mevlevijske tekije na Bentbaši, u Bosni je postojala živa mevlevijska praksa. Skupa sa njom i katedra Mesnevije. Dovoljno je pogledati profil ljudi koji su se prihvatili zadaće da tumače to veličanstveno štivo: reis Džemaludin Čaušević, koji je tokom boravka u Istanbulu pristupio mevlevijskom redu, a tesavufske sposobnosti, perzijski jezik i tumačenje Mesnevije stjecao pred svojim šejhom Muhamedom Esad-dedeom, najistaknutijim interpretatorom tesavufa svoga vremena, zatim hadži Mujaga Merhemić-Hajri,  Fejzullah Hadžibajrić i dr. Nakon skoro stoljetne tradicije tumačenja Mesnevije1, gdje se u određenim vremenskim intervalima tokom jednog kružoka govorilo o tek nekoliko stihova iz tog djela, jedan u nizu tumača (ili mesnevihana) odlučio je zabilješke sa tih skupova sabrati i objaviti u prva dva toma Mesnevije koji su objavljeni prije agresije na BiH. Da ne bi bilo zabune, treba reći: to je možda posljednja klasična figura naše učenosti iz oblasti tesavufa. Fejzullah Hadžibajrić, pored nesporne jezičke kompetencije u sva tri orijentalna jezika, cijeli svoj život proveo je u duhovnom miljeu i tradiciji islamskog tesavufa. Prijevod koji je podario, uvijek i do kraja zabrinut i protkan osjećanjem odgovornosti za njegovu stasalost, sukus je tog duhovnog puta, koji je za nas danas apstraktan i nedostižan, iako fascinantno nadahnjujući. Upravo na takvu tradiciju, kojom bi se dičile mnogo “veće” kulture nego je naša, dolazi bujica prevedenih djela iz te tradicije, no ovaj put sa “jezika-uljeza“. Važno je razmotriti taj odnos: prevodioci ovih djela mahom dolaze iz tesavufskih krugova koji su, bez izuzetka, vrlo skeptični, često i neskriveno neprijateljski prema zapadnim autorima engleskih prijevoda. Potonji su optuženi da su, uvijek na estetskoj distanci spram predmeta vlastite akademske ekspertize, bazičnim djelima tesavufa svojim prijevodima nametnuli tendenciozne interpretacije, te o islamu dali niz sasvim proizvoljnih i neutemeljenih ocjena. No, pošto je u ovom slučaju engleski prijevod “izvornik“, jer do izvornika na perzijskom ne mogu doprijeti, situacija se bitno mijenja: iznenada A. J. Arrbery i R. A. Nicholson postaju vodeći svjetski autoriteti u svakom smislu, neupitni interpretatori i vrsni poznavaoci “stvari“. Ili su to oni oduvijek bili, ili to nisu ni sada. Takav obrt nalazim bremenitim značenjem. Pošto su Hafizova poezija i Rumijeva Mesnevija izrazito metaforička djela sa nepreglednim alegorijskim perivojima, punina njihovog shvatanja može se ostvariti jedino tumačenjima i komentarima, kojih je samo o ova dva remek-djela napretek. Ta komentarska književnost pisana je najčešće na jeziku izvornika (eventualno na turskom i arapskom), što znači da je i ona ostala izvan domašaja prevodilaca. To je svakako poharalo nivoe interpretacije. Suštinski naslonjena na stup islamske duhovnosti, Časni Kur’an, Mesnevija kao ni Knjiga ne navodi priče radi njih sâmih, niti radi razonode. Svaka od njih na alegoričan, uvijek dovoljno naglašen način, navodi niz pripovijesti iz hijeropovijesti, prožimajući narativne strukture duhovnošću čije je usvajanje primarno. Bez komentarske literature, dolazi do reduciranja sadržaja naracije i njenog “svlačenja” u ravan ogoljene pripovijesti - glavne opasnosti koju u ovakvim djelima treba izbjegavati. Naoružani tek engleskim prijevodom (koji će se najčešće pokazati kao netačan, ili, u najboljem slučaju, djelimično tačan) i bez uvida u komentarsku književnost, oni su bez propisne poputnine stupili u odiseju čije prave razmjere je teško sagledati. Čak ukoliko ustvrdimo da je engleski prijevod sjajan, to može biti posljedica niza metoda i tehnika u samom procesu prevođenja sa perzijskog na engleski, što nikako ne znači da će se iste metode pokazati uspješne u prijevodu sa engleskog na bosanski. Nemogućnost da prate značenje od perzijskog izvornika do engleskog prijevoda je za naše prevodioce presudna; stoga engleski prijevod zatiču takav kakav jeste i uzimaju ga zdravo za gotovo, kao mrtav nanos i očvrslu lavu. Na valovima svog “epohalnog poduhvata“, autori bosanskih prijevoda se prema tradiciji koju sam dao samo u skicama odnose sa pozicija krajnje arogancije: iako je, dakle, prva dva toma Mesnevije sa perzijskog jezika2 prevela osoba takvog duhovnog napregnuća i profila kao što je Hadžibajrić, autor prijevoda Mesnevije odlučio se dati svoj prijevod sa engleskog jezika. Preklapanje bi značilo neprihvatanje rješenja koje je ponudio Hadžibajrić (barem kada je riječ o prva dva toma koje je Hadžibajrić preveo i objavio), iako o tome nigdje nema ni riječi. Štaviše, prijevod prva dva toma nije ni objavljen, pa se stvara lažni dojam da su  III i IV svezak prijevoda, kao i svaki naredni kojim nas “Buybook” bombarduje ostavljajući nam tek koji mjesec da “dođemo k sebi“, ustvari prirodni nastavak posla koji je započeo Hadžibajrić. Takvu odluku prevodioca ja unekoliko razumijem; on je pametniji od toga da bi upao u takvu zamku. Objaviti prva dva sveska svoga prijevoda sa engleskog jezika značilo bi pružiti svima priliku, i onima koji ne znaju perzijski, da usporede i sagledaju razlike u prijevodima: jednom nastalom sa perzijskog koji je sačinio Hadžibajrić, i drugom nastalom sa engleskog koji je načinio naš prevodilac. Volio bih vidjeti čovjeka koji bi se između te dvije varijante odlučio za potonju.
Slučaj Đulistana je jednako opor. To klasično djelo perzijske književnosti je sa perzijskog jezika preveo dugogodišnji stručni savjetnik Orijentalnog instituta, jedan od najboljih kodikologa koje je ova zemlja imala - Salih Trako. Tobože ne prihvatajući taj prijevod, iznova bez ikakvog objašnjenja ili dokaza, autor prijevoda odlučio se Đulistan ponovo prevesti sa engleskog jezika! Mislim da nije zabilježen slučaj usporediv sa ovim. Umjesto da izdavačka kuća uradi ponovno izdanje Trakinog prijevoda tog klasičnog djela sa perzijskog izvornika, što bi bilo jedino logično rješenje, oni se odlučuju stati iza prijevoda iste knjige sa engleskog jezika.
Osnovni problem i nije možda u prevodiocima, koliko u izdavačkim kućama koje su te knjige objavile (određenije mislim na ediciju nazvanu Sufistan izdavačke kuće “Buybook” u kojoj su do sada, između ostalih ovdje manje bitnih, objavljeni sljedeći naslovi: Sedamdeset sehura sa Hafizom, Đulistan, Mesnevija III, Mesnevija IV ...). No, time se spisak ne iscrpljuje. Spomenuta edicija je samo paradigmatična, pa je ona ogledni predstavnik cjelokupne produkcije. Mislim da u tome ima nešto nedopustivo evropocentrično: da li bi i jedna izdavačka kuća na svijetu prihvatila da objavi moj prijevod Hamleta sa perzijskog jezika? Ili bilo čiji prijevod sa bilo kojeg jezika osim sa engleskog izvornika? Naravno da ne bi iz veoma jednostavnog razloga: Hamlet se ima shvatati ozbiljno, bez obzira šta o tome neko mislio, dok sa Hafizom i ostalima svako može da čini što mu je volja. U tome vidim izuzetno potcjenjivački stav prema najvećim književnim ostvarenjima u svjetskoj povijesti. Obim urađenoga ne ide u prilog nekolicini ljudi koji poznaju perzijski jezik i koji se mogu prihvatiti takve zadaće. Za to postoji niz subjektivnih i objektivnih razloga.3 Posljednji poduhvat vrijedan pažnje kada je riječ o prijevodu Rumija sa perzijskog izvornika jeste izbor Rumijeve poezije pod naslovom Divan-i Šems (preveo Muamer Kodrić, biblioteka Simurg, izd. kuća Lingua Patria, Sarajevo, 2005., 138 str.).  Prevodioci i izdavačke kuće odlučile su zaobići svakoga ko bi o tim prijevodima mogao dati stručnu ocjenu (redaktore prijevoda, recenzente i sl.), što je njihovo legitimno pravo koje su iskoristili. Tu nema nema ništa sporno. Pri tome se cijenjeni izdavač sugestivnog imena sa ozbiljnim pretenzijama da postane kultni, ma šta to značilo, ponaša kao da je otkrio Ameriku. Zašto perzijska i svaka druga (arapska, turska ...) klasika nisu do sada prevedene i objavljene sa jezika posrednika, engleskog naprimjer? Kao da je u bivšoj Jugoslaviji, sa onakvim tržištem knjige i izdavačkim potencijalima, bio problem naći izvanredne (ne tek prosječne) prevodioce engleskog jezika, dati im hrpu klasike da prevode sa engleskog jezika. Znali su tadašnji izdavači više nego dobro da bi ih autoriteti iz pripadajućih naučnih oblasti “pokopali” svojim osvrtima i recenzijama. Ko bi se u to vrijeme, pored arabista (da sada ne licitiramo imenima), usudio prevesti i objaviti Muqaddimu (Prologomena) Ibn Halduna sa engleskog jezika? Usput neka bude rečeno i to da je ovo klasično djelo sa arapskog preveo Teufik Muftić, čiji rukopis već godinama čami neobjavljen. Hvala Bogu da niko od naših bajnih prevodilaca nije pokazao ozbiljno interesovanje za Muqaddimu. Bilo bi to najveće poniženje koje je Muftić mogao doživjeti - da uz njegov neobjavljen prijevod sa arapskog, neko objavi prijevod sa engleskog jezika! Dakle, nikome razboritome u to vrijeme to nije padalo na pamet, jer se znalo za neki red. Postojali su neki principi profesionalnosti. Bezvazdušni prostor kulturnog miljea u kome živimo ostavio je prostora lovcima na historijsku slavu.
Ono što je jednako nedopustivo jeste nasilno prekrajanje prošlosti, te tradicije pristupa i prevođenja djela klasične perzijske književnosti sa perzijskog jezika, kao i nipodaštavanje ljudi koji su za razliku od autora ovih prijevoda stvari doživljavali ozbiljno, i sa punom odgovornošću pristupali tom poslu. Naposljetku, mislim da ova štiva nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, da nekom čarolijom oblikuju duhovne afinitete svih onih koji im pristupe. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog te činjenice posao njihovog prenošenja na bosanski jezik trebalo bi shvatati krajnje ozbiljno i prema njemu se odnositi odgovorno. Prijevodi koji nam se danas nude ni stilski, ni estetski a niti filološki ne zadovoljavaju osnovna mjerila korektnosti, te kao takvi ne mogu predstavljati autentične prikaze djela na koja se odnose. Naprotiv, predstavljaju istinski nazadak u odnosu na ono što smo već imali. Sa već iz osnova iskrivljenog engleskog prijevoda u koji je učitano jedno značenje, dok su alternativne interpretacije u komentarskoj literaturi nedostupne, metodama prepjevavanja i versifikacije nastaju idejni čvorovi koji ne odgovaraju izvorniku na perzijskom jeziku. Cijeli proces osjenčavanja izvornika odigrava se na razini koju tvori niz nesporazuma iz kojih naši prevodioci ne mogu izaći. Što se mene tiče, ja ih odlučno odbijam, a ovdje ću pokušati dokazati i zašto je tako. Vrijeme će pokazati da tokovi islamske duhovnosti kod nas neće izaći neoštećeni iz ovog čvrstog i gušećeg zagrljaja njihove ljubomorne odanosti, kojoj ne impliciram zlonamjernost, ali neznanje i nekompetenciju u smislu tematike ovoga rada, svakako da. Slabim prijevodima treba posvetiti taman toliko pažnje koliko slabim originalnim djelima, ali samo u slučajevima ako se ne radi o lažnom predstavljanju, što je ovdje najbitnije. Slab pisac govori u svoje ime o sebi, dok u neadekvatnom prijevodu prevodilac pozajmljuje svoj glas i velikim pjesnicima. Priča o perzijskim klasicima na podneblju južnoslavenskih jezika bolje da nikada nije započeta, nego je to učinjeno ovim prijevodima.4 Oni to jednostavno, nisu zaslužili.

Nastavak teksta i bilješke čitajte u štampanom izdanju “Odjeka”