Proljeće - ljeto 2006

  SAVJET MLADOM POLEMIKU ILI KAKO SAM ZASKOČIO
  NEOPREZNA PANDITA
  Aristid Teofanović
 
 

Kad te, kao jedanput mene, zašto da ne, zgodna prilika dovede do javne prepirke s cijenjenim europskim panditom, savjetnikom vladajućih mišljenja, koji se tijekom pet godina praćenja najnovije balkanske ujdurme ispromašivao ihaj-haj, a i sada, već petnaest minuta, trtlja koješta, e da bi, odjednom, jer nam je svima, i dalje, sve ostalo nerazumljivo, hinjenom polušaljivošću, a zapravo frustriran tvojim bespoštednim upadicama, kojima si sve vrijeme tražio razjašnjenje njegovih lukavih riječi, i ne bi li te skinuo s vrata, ustvrdio da se tu, ako ti se, već, ne sviđa ni jedno razjašnjenje, radi, možda baš, o sukobu sudbinskih sila, “kako to neki tvrde,” pa je, eto, stoga, tako nerazumljivo – a “neki” su, što on ne kaže, upravo izazivači nereda, koji su se sudbinskom silom sami proglasili, netom po preuzimanju svoga delikventskoga mandata – odmah ćeš, kao pijan plota se uhvativši za ovu neuspjelu fatalističku pošalicu, konstatirati:
Slutio sam u Vama, od ranije, antihumanistu. A, evo, sad, iz Vaših usta pravo u uši gledatelja!
Kada bi ti bio neka famozna ličnost on bi se, zacijelo, potresao od takvih tvojih riječi. Od ugledne osobe ne bi očekivao, a vjerojatno ni doživio, ovakav ispad. Ali, kako ni tebe tvoj, kao ni mene moj pandit, ne zna, izuzev da si nekakav mladoliki, no vrlo ambiciozan komentator, zacijelo, kao i on, plaćen od nekoga za podobnost svojih riječi, a ne ono što si – osvetoljubivi filozof, koji ovakve prilike ne ispušta iz šaka – on će te doživjeti kao vrlo neprijazna čovjeka, spremna drugoga zaskočiti i na “bezazlenim” alegorijama, i požalit će što se, uopće, odazvao na razgovor s protivnikom o kojem, evo, ništa nije znao. Jamačno, skrivat će pred sobom istinu, da se odazvao radi neočekivano primamljiva honorara. A njemu, samo još jedno učešće! Došao je trenutak da mu pokažeš kako će cijena iznenađujuće visoke ponude biti točno odmjerena i da ga, više, odista nećeš ispuštati iz šaka. Jer, uvijek ti je bio gadan, a sada ti se namjestio da ga i drugima takvoga dočaraš. Ostrvit ćeš se, dakle – Vaša konkluzija terorizira vlastite premise. Ustobočili ste se sezati kamo Vam je nepristupno. Tko sudbinske sile optužuje za autorstvo neke neljubazne međuljudske zgode, ili je mrzovoljan ili je, uz to, još i opak čovjek kojem, zapravo, ni do kakva razgovora nije. Skandal! Stati pred televizijske kamere, tehničkim umom ižmane produžetke naših osjetila, i izjasniti se za sudbinsku silu, proturijek je Vašem TV odsliku. Recite, jeste li ubijeđeni nihilist, ili se iz viška komoditeta prepuštate šalama misticizma? – Odlučio si, dakle, izravno ga izvesti iz takta.
Motrite svoje riječi! – zacijelo će protestirati, nabravši obrve, a ti upravo dobro motriš što ćeš reći, te kažeš - Za sve posljedice postoje točni razlozi. Vaša, pak, bezrazložna! Nimalo odmjeren stav! – Slušajte, Vi! – brecnut će se on. A, ti – Balkanske štetočine, koje ne možete uhvatiti ni za rep, ni za glavu, toliko su Vas ojadile, da ste ingerencije za stanje stvari na terenu prenijeli na sudbinske sile. Ako Vi, u svoj toj papazjaniji, u tom bespuću povijesne zbilje, kako se jedan od štetočina izrazio, ništa ne razumijete, zar će to moći tvoritelji i učesnici papazjanije, same štetočine? I onda Vam se i sudbinske sile čine primamljivijom mogućnošću od one da štetočine znaju nešto što Vi ne znate. Iz ovakve neugode izvukli ste se nihilističkom prečicom. To je, dakle, ta glasovita real politiek koju zastupate? Osloboditi nekoga krivice za ono kakav je i što je, samo dok ne dira u moje! Tada ga prebacujemo u nadležnost sudbinske sile. A, dirne li u moje, jamačno, popit će ovozemaljske batine. Ali, kada ste ih oslobodili odgovornosti za ono što je sudbinska sila smjerala iskazati njima, Vi ste, moglo bi se reći, izdali nalog za nove detonacije.
Otkad si je preuzeo, ti svom sugovorniku gotovo nisi dozvolio da dođe do riječi, a ja ti ovdje potvrđujem da tako moraš i nastaviti. Znaš da njegova riječ ne može biti meritorna za samu stvar, pa da, kao, tobož, s njim o istini razgovaraš, jer mijenjao ju je, po prilikama, toliko puta, da je postala sasvim neuvjerljiva. Ta, ni sami događaji nisu se, u proteklim godinama, osvrtali na njegove riječi.
On se, već, gadno vrpolji. Puna svijest mu u očima. Zna što mu se zbiva i na koga je naletio. Može se dogoditi i da se vrlo uznemiri, kao ovaj moj i, ne mogavši otrpjeti perzistenciju tvoje dedukcije, koja ga svodi na puki induktivni poticaj, poželi te, očajničkom gestom, prokazati kao huligana u forumu, skočivši sa stolca, spreman napustiti studio, ali zastaje, još odvaguje riječ kojom će se, napuštajući poprište, efektno utisnuti u ćutila TV gledatelja. No, uvijek će se pokazati da je tren takvog odvagivanja dostatan da vrebajuća televizijska blagajnica, iza ostakljenog i zvukovno izoliranog mikserskog pulta, zamaše izglednim svežnjem svježih novčanica, što opojno zašuškat će u krajičku njegova oka, pred čijim će se, netom potom, pozornijim pogledom odvijati slijedeći prizor: Blagajnica će novčanice držati u lijevoj ruci, uperit će kažiprst desne ruke k njemu i tim kažiprstom, u pratnji dokažiprsta, zakoračati imaginarnim zračnim slijedom ka izlazu, naglo zaustaviti koračaj, uperiti kažiprst na novčanice i njime odmahivati lijevo-desno, u znak očevidne negacije. On neće, dakle, budi u to siguran, izgovoriti svoju dojmljivu riječ, već će se brzo vratiti u polazno, diplomatsko stanje. Tako se, baš ovim redom, dogodilo mome.
Ta, govorite koještarije! – reći će, zavaljujući se, ponovo, u tobože neudoban stolac, prebacujući lijevu nogu preko desne, pa desnu preko lijeve, odmahujući rukom i, uopće, pretjerano gestikulirajući, ne bi li i skok, kojim se za malo odao, predočio kao prirodan tjelesni iskaz. Naprosto, čovjek je široke kretnje, i zamahom tijela prati svoje riječi. Ako stvari, već, ovako stoje, nastoj ga, neprestance, držati na uzici utiska koji ostavlja o sebi, te ga stalno potiči da skače iz stolca. Očuvaj ga u gestikulacijama na stalnoj ivici ispada. Znaj da na njega motri vrebajuća blagajnica i da mu je, večeras, suđen polazni položaj. Potrudi se da mu to pada sve teže. Ako, još, uspiješ izvesti ono što sam ja izveo sa svojim, svaka ti čast! Navedi ga, dakle, indolencijom koja te krasi, da se očituje kao jedno ljutito staro čangrizalo, kojem će glas početi podrhtavati od sve neskrivenije zlobe, što ju je tako uspješno zatajivao pred neznalicama, a sada lica izobličena od nekontroliranih spazmičkih tikova, revanšistički stegnutih usnica, samo što ne podigne ruku na tebe ali, svjestan svojih godina, suzdržava se. Ovakva suzdržanost čini ga, još, ružnijim u očima TV gledatelja. Ti, i dalje, hladnokrvno izazivaš, dok ne izazoveš nesimpatično biće da zamahne svojom zgrčenom gestom na tebe, tako da gledatelji, ono što su za malo vidjeli, sada, odista, ugledaju kao nedvojben TV image. Eno, ono nepodnošljivo biće bi se, još, i fizički razračunavalo! Da, bestidna li starca! Da ga ovaj novi pandit ne uhvati u pogrešnoj riječi, bogami bi nam i sudbinsku silu podvalio kao političko rješenje! Kao što vidiš, svoju pobjedu gradiš stupnjevito. No, vratimo se samom razgovoru.
Da li se te Vaše sudbinske sile objelodanjuju kada se god kakvoj barabi ushtjedne zametati nered?
Sada bi on, navodno, trebao nešto odgovoriti, a ti dobro znaš da, koji politički mislilac, u tvom prisuću, pa makar i u jalnoj polušali, kao stav u raspravi iznosi plod svoje rezignacije nad neobavljenim poslom, jer ti to tako shvataš, a ja ti kažem da tako i jeste, on je sebe pokopao. Tvoja je zadaća da i njegovo “ozbiljno” mišljenje predočiš kao jednu, istu takvu polušalu. Uspješno se, godinama, skrivao iza klasične političke terminologije, a sad ga nekakav surovi početnik raskrinkao kao dionizijevca, ekstremistu koji se zalaže za poimanje stvari u pijanom stanju. Ti znaš da je on tu, tek, da uzme visoki honorar i da, već, jedva iščekuje kraj. S takvim sugovornikom ne možeš započinjati raspravu o metafizičkim pretpostavkama njegova stava, jer niti bi iz ovako brljava čovjeka išta za-samu-stvar-korisno izvukao, niti si, uostalom, došao s njim pretresati temelje nauke o činjenicama, već izvlačiš iz svoje fascikle arhivsku građu svih njegovih pogrešnih političkih procjena. Prezentiraj stvar tako da se bjelodano vidi kako je štetočinama uvijek bio na ruku, a nekoliko se puta, navodno diplomatskom prilikom, našao i u njihovu društvu, te nije ni malo čudno da se, sada, zajedno s njima, dohvatio sudbinskih sila. Podbadaj ga da se, još više, sam raskrinkava, a u sasvim plemenitom i poučnom cilju urušavanja njegova ničim zaslužena autoriteta.
Vi, dakle, ne odustajete – reći ćeš - Nekad ste se trsili razjasniti nam stvar vijekovnim mržnjama, dočim, evo, sada kooptirate i sudbinske sile. U redu! Ali, hajde, pretpostavite da smo gledatelji i ja posve neuki glede akceptiranja tih sudbinskih sila, naprosto, manjka nam ćutilo za ono tajnovito, ali se divimo geniju koji ga posjeduje i točno zna kako se sila ispoljava ovdje, među nama. Te, dolazimo k Vama, kanimo Vas zamoliti da i nas izbavite iz neznanja, i što čujemo? Da sudbinske sile uzimaju lik malih balkanskih diktatora, da su im to ispoljavanja! A, što ćemo no se žacnuti na Vaše riječi, koje štetočinama, baš, odaše najvišu počast. I oni sami to govore, da su u kroničnom nemiru, upravo zbog nekakve kozmičke energije koja isijava iz pupka svijeta na kojem se, kako kažu, nalaze. Eto do čega Vas je dovela ta Vaša glasovita real politiek! Pričate isto što i štetočine. Mislili ste pristat će oni na Vaše razloge, kad Vi pristali uz njihove nerazložnosti.

Nastavak čitajte u štampanom izdanju “Odjeka”