Proljeće - ljeto 2006

  IZMEĐU SLIKE I NE-SLIKE
  Toshihiko Izutsu
 
 

I
Unutar granica određenih glavnom temom: “Mišljenje i mitske slike”, odlučio sam da se poduzmem ozbiljnog problema koji se tiče temeljne strukture građenja slika, ili mehanizma proizvođenja slika ljudske svijesti. Kako je sugerirano glavnim naslovom mojeg rada, prodiskutirat ću problem u pojmovima odnosa između ne-slike i slike. Zapravo, “Between Image and No-Image” (“Između slike i ne-slike”) predočava jedan od najtemeljnijih obrazaca filozofskog mišljenja na Dalekom istoku, i to u tolikoj mjeri da veći broj škola dalekoistočnjačke filozofije, smatram, može biti temeljno okarakteriziran različitim stajalištima koja zauzimaju u pogledu ovog samog problema: “Between Image and No-Image”. Otuda podnaslov: “Far Eastern Ways of Thinking” (“dalekoistočnjački načini mišljenja”).
Što se tiče same formulacije: “Između slike i ne-slike”, ona se može posmatrati tako da ukazuje na statički, strukturalni odnos između područja ne-slike i onog konkretnih, zbiljskih slika. Ovo je jamačno moguće – ili pak radije, filozofski krajnje važan pristup ovome problemu. Međutim, stanje stvari ukazano ovim naslovom može i mora biti posmatrano s jednako važnog, dinamičnijeg, tj. genetičkog stajališta, to jest, kao problem o tome kako slike izranjaju iz njihovog krajnjeg izvora, koji je ne-slika. Ovaj naslov će, u toj perspektivi, opravdano biti reformuliran kao: “Iz ne-slike ka slici”.
Doista, ova perspektiva je općenito karakteristična za dalekoistočnjački način mišljenja u pogledu problema mentalnih slika tako da su one proces našeg interpretiranja apstraktnih oblika koji su izvorno dati u svrhu postizanja relevantnih božanskih otkrovenja iz njih. Takorekuć, slike se generiraju kako pokušavamo interpretirati ili iznaći značenja koja su relevantna našim svrhama nagađanja u tim apstraktnim kombinacijama slomljenih i neslomljenih crta. Za I Ching simbole može se kazati da su “heuristički” u smislu da su tako napravljeni kao da imaju za cilj da draškaju naš razum kako bi otkrio skrita značenja unutar njihovih naoko praznih oblika, dok su slike tako generirane otuda “hermeneutske” naravi. Slike I Chinga su hermeneutske naravi u tom smislu da sve rezultiraju iz želje da se pronađe ono što je zbilja smjerano apstraktnim, ali heurističkim simbolima nazvanim heksagrami.
Uz klasični taoizam Lao Tzua i Chuang Tzua stupamo u posve različit svijet. Jamačno, to je jednako tako svijet krcat slikama, ali su slike koje ispunjavaju taoistički prostor različite vrste od onih koje ispunjavaju mandalski prostor heksagrama I Chinga. Ne samo da je njihova uloga drukčija, već i sama ne-slika iz koje izranjaju je posve različite prirode.
Simboli s kojima ćemo započeti, nisu tamo apstraktni, prazni oblici koji čekaju na interpretaciju, pozivajući nas da pronađemo zamišljena značenja za njih. Oni su već, od samog početka, slike – živopisno konkretne slike. Slike su ovdje identične sa simbolima, to jest, one funkcioniraju kao simboli, u tom smislu da su one izravna samoizražavanja razuma potaknutog kroz kontemplaciju u stanje mitopoetičkog podražavanja, te tako one predočavaju slikovitu viziju zbiljnosti kako je odražena u ogledalu svijesti na izvjesnom stupnju kontemplativnog iskustva, na kojemu ljudski razum započinje da manifestira svoju narav stvaranja mita.
Sve ovo u najkraćem znači da su glavne slike u klasičnom taoizmu mitopoetičke slike. Budući da su mitopoetičke, one ne mogu da ne uključe same sebe, kao i u združivanju jedna s drugom. Po prirodi one nastoje da se razviju u simboličke pripovijesti i počesto autentične mitove.
Međutim, ono što karakterizira taoizam i što ga razlikuje od svih sličnih fenomena jeste činjenica da mitopoetičko izvođenje slika u taoizmu simbolički odražava i reproducira – ili radije, kazali bismo, jeste samo po sebi samoizražavanje – metafizičkog iskustva Bitka u kojemu je egzistencija svih stvari u tzv. empirijskom svijetu zapravo iskušana kao ontološki proces njihovog izranjanja iz Primordijalnog Nepostojanja, te postupnog ustanovljivanja samih sebe u području fenomenalne mnogostrukosti. Uz to što su mitopoetičke, slike su u taoizmu u ovom smislu suštinski metafizičke prema metafizičkom iskustvu Bitka koji leži u osnovi njihovog mitopoetičkog izvođenja.
Ovo određuje način naše temeljne formule “iz ne-slike do slike”, koja se ima razumijevati u ukazivanju na i unutar okvira naročitog konteksta klasičnog taoizma. Ovo se ima razumjeti i kao ukazivanje na, te unutar okvira naročite metafizičko-mitopoetičke strukture taoističke mašte. Ne-slika je ovdje predstavljena metafizičkim Nepostojanjem, odnosno neslikovitošću, kako to Lao Tzu naziva. Neslikovitost je bezobličnost. Apsolutno bez oblika je vidljivo. Međutim, iz same srijede ove tame bezobličnosti kao da se pomoću prirodnog zakona samoartikulacije tamo pojavljuju vidljivi oblici, u početku neodređeni i nerazgovijetni, ali uskoro počinju biti jasni i odjeliti. Čim ovi oblici postanu izrazito razaberivi, oni su reflektirani u razumu i proizvode tamo mitopoetičke slike koje, otada pa nadalje, slijede svoj vlastiti kurs u mythopoesisu. Otuda je ono što je označeno formulom: “iz ne-slike ka slici” u taoizmu simbolička ili mitska reprodukcija metafizičke vizije Bitka, u kojemu svjedočimo primordijalnom Nepostojanju kako ono nastavlja iz sebe beskonačno da proizvodi slike o samom sebi, koje, šireći se vani u svim pravcima, konačno ustanovljuju sebe kao fenomenalni svijet. To znači da bi se sam fenomenalni svijet na takav a vista način mogao pojaviti u posve različitom svjetlu, različito strukturiran, ono iz čega zdrav razum zaključuje kroz riječi “fenomenalni”, “empirijski”, ili “fizički” svijet.
Sa stajališta teorije o slici, ono što zen budizam nudi otkrit ćemo kao neobično i strano, najviše udaljeno od zdravorazboritog razumijevanja teorije slike. Da započnemo s tim, naime postoji li takvo što kao zen teorija slike? Odgovor koji očekujemo na ovo bi mogao biti jedino negativan. Ne – rekli bismo – ne postoji ništa u zenu što bi se moglo smatrati da bi moglo biti čak i sugestivna teorija slike, jer zen principijelno odbija da ima išta u vezi sa slikama. Ovaj način posmatranja zena uopće nije bez osnove. U ovom pogledu možemo primijetiti da je temeljno stajalište zena prema svijetu Bitka izrazito “trijezno”. Ne postoji više imaginacija, ne postoji više mythopoesis. Zen je skroz-naskroz ne-mitski, ili čak anti-mitski. Međutim, ovo ne znači da je Zen “trijezan” u smislu bivanja “realističnim”. Posvema suprotno; svjetonazor zena zapravo tvori napadan kontrast prema tzv. realističnom gledanju stvari. Jer, ono što se uobičajeno smatra realističnim stajalištem, sa stajališta zen budizma, nije ništa drugo doli sustavna spoznajna deformacija, ili iskrivljenje istinske zbiljnosti stvari. Daleko od toga da bude realističan u strogom smislu riječi, ono što se predočava od strane tzv. “realističkog” stajališta jeste, sukladno zenu, sanjarska slika stvari.
Umjesto otvaranja za nas istinske zbiljnosti stvari, on ih predočava našim očima uvelike deformiranima kroz gusti zastor sanjarskih slika. I, valja istaknuti na ovom mjestu, kada zen govori o “sanjarskim slikama”, to ne označava samo simboličke, mističke, ili mitopoetičke slike. Zapravo, čak su i obične senzorne slike za koje se pretpostavlja da izrastaju u našem razumu kao mentalne slike izvanjskih stvari za zen ništa drugo doli sanjarske slike. Vidjeti cvijet, naprimjer, kao cvijet i razaznati ga kao cvijet koji postoji u izvanjskom svijetu, sa stajališta zena, jeste imati san o cvijetu.
Ukoliko je takav slučaj, da li bismo mogli kazati da zen nema ništa sa slikama? Zbilja, površno i na prvi pogled, čini se da bi zen prognao jednim udarcem sve slike kao mentalne fabrikate, posve beskorisne, čak i pozitivno škodljive izuzev u svrhu praktičnog života. Zapravo, zen disciplina, barem na svojim početnim stupnjevima, može se reći da se sastoji u zatiranju metodski i sustavno svih osjetilnih slika iz razuma. Slike se eliminiraju jedna po jedna kako se javljaju u razumu u kontemplaciji sve dok se ne dosegne konačno stanje bez slike. Ovo je precizno ne-slika zena.
Međutim, sve ovo ne bismo smjeli uzeti da znači da zen jednostavno oslobađa od mašte. Posve suprotno; slike doista igraju krajnje važnu ulogu u zen iskustvu zbiljnosti kao Zbiljnosti. Istina, osjetilne slike su sanjarske slike o zbiljnosti. Vidjeti cvijet kao cvijet jeste imati san o cvijetu, a ne vidjeti ga kao zbiljnost. Kako bismo vidjeli zbiljnost cvijeta, moramo, sukladno zenu, naučiti da ga gledamo kao ne-cvijet. Takorekuć, moramo vratiti osjetilnu sliku cvijeta nazad na stupanj ne-slike, gdje cvijet više ne bi mogao biti viđen kao cvijet.
Međutim, ovo ne iscrpljuje čitav proces zen iskustva Zbiljnosti. Primorani smo da idemo korak naprijed i da vidimo kako ova ne-slika u kojoj su sve slike rastopljene, ima svoju vlastiti pozitivni način konstantnog zazbiljavanja same sebe u konkretnim slikama. Cvijet koji se pretvorio u ne-cvijet iznova se pojavljuje u svijetu osjetilnog iskustva, emfatički iznova ustvrđujući njegovo zbiljsko postojanje kao cvijeta. Međutim, poenta je u tome da cvijet ovaj put nije samo osjetilna slika cvijeta, već da je ne-slika u procesu aktualiziranja samog sebe svakog trenutka u obliku slike cvijeta. U ovom stanju, apsolutno ne postoji diskrepancija između slike cvijeta i stvari nazvane cvijet. Slika jeste stvar. Slika ovdje nije više ekran koji se upliće između razuma i izvanjski egzistentne stvari, te da uslijed toga predočava iskrivljenu sliku potonje onome prvom. Radije, izranjanje slike izvan ne-slike je izravno i u samoj sebi izranjanje stvari.
U ovom smislu, i s ovog stajališta, način na koji slike funkcioniraju u konstrukciji zen svjetonazora može, smatram, sasvim ispravno biti kazano da je “ontološki”. Zen slike su ukratko ontološke slike. Ili, pak možemo kazati, slike su važne i značajne zenu samo u ovom kapacitetu.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”