Proljeće - ljeto 2006

  ANTIPLATONOVSKA POLEMIKA
  Aldo Brancacci
 
 

SATON
Antisten je jedini sokratovac čiji izvori eksplicitno potvrđuju polemiku doktrinarnog sadržaja protiv Platona: ova polemika, koja je ostavila traga na različitim razinama tradicije, posebno se odnosila na teoriju ideja i pojam definicije. Ne uzimajući u obzir veliko obilje anegdotskog materijala, najsigurnije polazište za rekonstrukciju prvog aspekta spomenute rasprave nalazimo u jednom spisu logičko-dijalektičkog sadržaja, koji je sastavni dio šestog toma Laertijevog kataloga: radi se o spisu Saton, čiji naslov, nakon promjene Σαθων = Πλατων, ukazuje na jednakost σαθη = πoσθη.1 Uvredljiv epitet, osim što otkriva Antistenovu sklonost ka karikaturalnom iskrivljavanju riječi, najavljuje, kao što je to slučaj sa spisom usmjerenim protiv Isokrata i Lisije, i polemički karakter djela: poznato je da Saton osim što sadrži prvi primjer izvrgavanja podsmijehu ličnog imena jednog filozofa, predstavlja najstariji dokument antiplatonovske tradicije IV stoljeća i direktna je preteča spisa Protiv Platonovog učenja koji je napisao Teopomp iz Hija.2 Što se tiče sadržaja Satona, jedini naš izvor su komentatori Aristotela, koji oživljavaju Antistenov stav u čijim kontekstima se spominje Platonova ideja. Činjenica je da je čuvena doskočica o “konjstvu”, nama prenesena putem tih tumača Aristotela, uništila, u tradiciji, sjećanje na druge, možda i značajnije polemike u vezi s tim pitanjem. Informativni sadržaj prenijetih odjeljaka ipak nije tako siromašan da ne bi vrijedilo truda ispitati ih zajedno i sa dužnom pažnjom: iz njih bi možda bilo moguće izvući korisne indikacije pomoću kojih bi se barem pojasnili opći termini Antistenove antiplatonovske polemike.
CILJEVI POLEMIKE
Među odlomcima koji su nam na raspolaganju, treba se pridržavati sljedećih:
»’ono što jeste’ je nama poznatije i bliže od ’svojstva’, ako je istina da neki eliminiraju ’svojstvo’  kao sasvim postojeće,  a da pak niko ne eliminira ’ono što jeste’, i da Antisten priznaje da vidi konja, ali ne i konjstvo, jer se prvo vidi očima, a drugo poima putem razuma, prvo se posmatra u samom poretku stvari, a drugo slijedi kao efekat, prvo je tjelesno i složeno, a drugo jednostavno i netjelesno.«3
T 1. Simpl. in Aristot. cat. 8 b 25, str. 211, 15-21

»Što se tiče “svojstva”, potrebno se ukratko zadržati i na poziciji Antistena i njegovih sljedbenika koji kažu: »vidim čovjeka, ali ne i čovještvo!«, te na taj način potpuno potiskuju “svojstvo”.«
T 2 A. Elijas in Arist. cat. 8 b 25, str. 220, 28-30 Uporedi T 2 B. David in Porphyr. isagog. 1, 9, str. 109, 12-19

»Neki od antičkih filozofa potpuno su potiskivali ‘svojstvo’, priznajući samo postojanje ’onoga što je’, kao, na primjer, Antisten kada u jednoj raspravi sa Platonom kaže: ’O, Platone, vidim konja, ali ne vidim konjstvo!’. A ovaj mu odgovara: ‘To je zato što imaš oko kojim se vidi konj, a uopće nemaš ono kojim se vidi konjstvo.’«
T 3 A. Simpl. in Arist. cat. 8 b 25, str. 208, 28-32
Cfr. T 3 B Simpl. in Arist. cat. str. 295, 96 sgg. T 3 C Elias in Porphyr. isagog. 1, 9, str. 47, 12-19

»Antisten je ipak tvrdio da su rodovi i vrste puki pojmovi. U stvari govorio je: ’vidim konja, ali ne i konjstvo’, i nadalje: ‘vidim čovjeka, ali ne i čovještvo’. Govorio je ovo pouzdajući se jedino u čula, nesposoban da dospije, putem razumijevanja, do višeg stepena rasuđivanja.”
T 4 A. Ammon. in Porphyr. isagog. str. 40, 6-10
(Uporediti T 4 B. Ammon in Porphyr. isagog. str. 41, 4. T 4 C Tzetz. chil. VII 605-9.)

U ovim svjedočenjima uvijek se govori o samom Antistenu, osim u T 3 A, gdje se govori o Aντισθενην  και  τους περι  αυτoν; odjeljak je potvrđen u T 3 B, gdje se tvrdi da Antistenovo stajalište dijele i drugi filozofi: nadalje će se pojasniti na koga je komentator vjerovatno aludirao. U svim navedenim tekstovima, bez izuzetka, nalaze se čuvene rečenice o “konjstvu” i “čovještvu”, koje je tradicija smatrala tipičnim za Antistenovo stajalište. Međutim, nalazimo različite formulacije kod pojedinih komentatora Aristotela, a različito je i njihovo korištenje kod svakoga od njih. U većini prenijetih tekstova (T 1, T 2 A-B, T 4 A-C) zabilježena je samo rečenica koju je u Satonu trebalo da izgovara glavni lik dijaloga, dok izostaje očito dodavanje koje je u T 3 A-C prisutno kao Platonov odgovor: shodno tome se mijenja, u dvije glavne serije odjeljaka, valutacija Antistenovog stava. Iz T 1 proizilazi da Antistenov stav prihvata Simplicije, uključujući ga u niz primjera koji treba da pokažu primat πoιoν naspram πoιoτης. Suprotno tome, u T 3 A-C se nalazi navodni Platonov odgovor, smišljen tako da se istakne suprotnost između Antistenovog oραν i Platonovog θεωρειν, odnosno razlikovanje čistog i jednostavnog αισθησις i gornje sfere razumske intuicije. Pored toga, u T 1, nakon Antistenove tvrdnje da se vidi konj ali ne i pojam konja, slijedi upravo ova bilješka: (το μεν εν oφθαλμοις oραν, η δε τω λογισμω kαταλαμβανεται), koja se, iako izgleda da se u potpunosti slaže sa tvrdnjama sokratovca i čak podsjeća na ono što je rečeno u T 4 A-C, transformiše u T 3 A-C u Platonov odgovor, sada zlonamjerno pripisan Antistenu. Moglo bi se pomisliti da je taj odgovor preuzet upravo iz Platonovih dijaloga4: ali također treba primijetiti da je u T 1 Antistenova doskočica pozitivno preuzeta da bi se odbranio stav Simplicija, koji se, morajući položiti račun o početnoj rečenici osmog poglavlja Kategorija i polemici koju je ta rečenica izazvala,5 upinje da dokaže da razmatranje ” svojstva” mora polaziti od onoga što nam je poznatije i bliže. Stoga je sasvim legitimno hipotezirati da je jedna isprva neutralna notacija, namijenjena da okarakterizira čisto mentalni status ideja (usp. T 4 A-C) – čiji odjek nalazimo upravo u T 1 – bila, u kasnijim transformacijama anegdote koje su bile neprijateljski upravljene na Antistena, korištena, u shemi χρεία spretnog kontraodgovora, u cilju ustupanja posljednje riječi Platonu.6
Kako se već iz ovoga vidi, također u T 1, i u istom kretanju misli, pojavljuje se i argument po kojemu poion je σωμα και  συνθετον, tamo gdje ποιoτης postaje απλουν και ασωματον. Pa čak ni u ovom slučaju nije lako ustanoviti u kom odnosu ta primjedba stoji sa Antistenovim dijalogom; potrebno je ipak ukazati na činjenicu da ona u potpunosti odgovara onome što je nama poznato o antiplatonovskoj tradiciji IV stoljeća, koja porijeklo vodi upravo od Antistenovog spisa. Znamo pak i “da su filozofi Eritreje dokidali “svojstva” (ποιoτητας), smatrajući da ona sadrže suštinski zajednički element, te da postoje u individualnim i složenim supstancama«.7 Izuzimanje supstancijalnosti iz ποιoτης direktno nas upućuje na Antistena; posljedična opozicija između apstraktnosti prve karakterizacije i realnosti empirijske individue, subjekta predikacije, ukazuje na suprotnost između το τι εστιν i ποιον τι εστιν koju potvrđuje Sokratovac.8 Još je preciznija podudarnost sa stavom Teopompa iz Hija, izdvojenoj u κατα της Πλατωνος διατριβης,  gdje je pozivanje na Antistena bilo eksplicitno: »I Teopomp je, putem tih argumenata, pokazao da je “slatko” (γλυκυ) tijelo, dok “slatkoća” (γλυκυτης) to nije«.9 Ovaj fragment je jasan pokazatelj uloge Satona u antiplatonovskoj tradiciji IV stoljeća: konstruisan na opoziciji γλυκυ-γλυκυτης on želi da pokaže da drugom terminu ne odgovara nijedna objektivna realnost, i u tom smislu, ovo predstavlja savršen duplikat fragmenta iz Satona, zasnovanog na opozicijama ανθρωπος-ανθρωπoτης, ιπποςιπποτης i, implicitno, ποιονποιοτης. Naknadnu potvrdu činjenice da ovi stavovi potiču od Antistena nalazimo u jednom Simplicijevom odjeljku, u kojemu se spominju Eritrejci, Dikearh i Teopomp;  tu se ukazuje na povratak termina ανθρωποτης i ιπποτης kao i na tezu po kojoj ποιτητας jesu ψιλας μoνας εννοιας, što Sokratovac potvrđuje u T 4 A-C:
»U stvari, oni ’svojstva’ nisu shvatali ni kao tjelesna ni kao netjelesna, već su pretpostavljali da su to ništa drugo do puki pojmovi, isprazne riječi kojima nijedna realnost ne odgovara, kao naprimjer “čovještvo” (ανθρωποτητα) i “konjstvo” (ιπποτητα)«. 10
Iz tekstova Satona između ostalog proističe da je poricanje realnosti ποιότης predstavljalo tek jedan aspekt općenitijeg cilja, što je impliciralo radikalniju diskusiju o ontološkom statusu kojega Platon pripisuje ideji. To objašnjava kako Antistenova teza figurira u tradiciji, bez naknadnih specifikacija, izvorno, ali i preko kritika u kojima se pojavljuje ποιoτης (T 1, T 2 A, T 3 A) u kojima se negira konkretno postojanje ideje (T 4 C), o rodu i vrsti (T 3 C, T 4 A), o univerzalnom (T 2 B, T 3 C).

Tekst u integralnom obliku možete pročitata u štampanom izdanju “Odjeka” a to svakako preporučujemo zbog velikog broja grčkih termina koji su pisani u originalu, tako da može doći do tehničkih problema prilikom čitanja na pojedninim browserima.