Proljeće - ljeto 2006

  PROBLEM SUTLIĆEVA POVIJESNOGA MIŠLJENJA NA
  NJEGOVU PUTU PREMA TRANSEPOHALNOSTI
  Ivan Urbančič
 
 

1. Pojašnjenje problema i načina promišljanja
“Povijesno mišljenje” - kako ga je izričito nazvao i zasnovao Vanja Sutlić - u svojoj je biti takvo da izvanjsko akademsko historijsko filozofijsko referiranje o njemu nije primjereno njegovoj vlastitoj mogućnosti i nužnosti, a niti njegovoj vlastitoj stvari. Filozofijska refleksija o njemu nije primjerna već stoga jer, mislimo li strogo, Sutlićevo povijesno mišljenje nije više, ne može više biti filozofijsko. To mišljenje zahtijeva naime takvo su-promišljanje koje je - želi li i mora li odgovarati njegovoj vlastitoj stvari - samo locirano u povijesno obzorje njegova mišljenja. Naime, u obzorju one povijesti koja ga određuje i nosi i po kojoj je moguće. Stoga promišljanje bitne mogućnosti Sutlićeva povijesnoga mišljenja nužno mora biti i samo na stanoviti navlastiti način povijesno zasnovano, u onom bitnom smislu povijesti koja nije nikada mogući predmet znanstvene historiografije kao istraživanja bilo čega bićevnoga ili bilo kakvih kretanja, procesa i sistema bilo čega bićevnog. Mora dakle biti locirano u povijest same stvari i same biti filozofije kao filozofije od njezina početka kod Platona do njezina kraja/dovršenja kod Hegela, ujedno s njezinim kritičkim prevratom što ga obilježava djelo dvojice odlučujućih bitno posthegelovskih mislioca: Marxa i Nietzschea kao mislilaca prijeloma povijesti u modernu epohu. Heideggera, naime, nije moguće u bitnom smislu tretirati kao posthegelovskoga mislioca, ukoliko “posthegelovstvo” nije samo historijsko kronologijski pojam, već samo drugo ime za antimetafiziku kao prevrat/perverziju metafizike kao još posvema zatočene u skrivenu bit metafizike. Posrijedi je dakle povijest vlastite noseće stvari čitave velike filozofije. Ta stvar jest povijest bitka bića kao takvog i u cjelini, a njezina po njoj samoj zasnovana i nju samu otkrivajuća misao/riječ jest ono što nazivljemo filozofijskom metafizikom.
Zahtjev za primjerenim su-promišljanjem mogućnosti i nužnosti Sutlićeva povijesnog mišljenja jest dakle u tomu da si se ti sam misaono probio kroz povijest metafizike i njezin kritički prevrat kao antimetafiziku u njezinu skrivenu povijesnu bit. Takav “proboj kroz” jest nužan uvjet su-promišljanja ukoliko je temeljna intencija Sutlićeva povijesnog mišljenja neki put iz epohe kraja/dovršenja čitave metafizike i antimetafizike prema transepohalnosti u smislu drukčijeg prišašća povijesti bitka. Ali upravo naša sabranost na tom putu Sutlićeva povijesnog mišljenja i njegove temeljne intencije nipošto još nije potvrda njegova ispunjenja, nego mi se postavlja kao temeljno pitanje, kao problem njegove bitne mogućnosti. Pitanje je naime: kako je takvo povijesno mišljenje uopće moguće, kako je zasnovano i izvedivo? To pitanje stoga pogađa i moje mišljenje i moj put. Istodobno moram upozoriti da “probiti se” kroz povijest metafizike i postmetafizike/antimetafizike u njezinu skrivenu bit nije puka akademska historijska učenost, učeno znanje napamet svih filozofema europske povijesti i njihovih autora, nego je tek bitno lociranje tebe sama kao mislećeg u ono skriveno biti metafizike kojega ne srećeš izričito formulirana u filozofemima samim, dakle u izvedenim filozofijskim metafizikama. Jer povijesna se bit metafizike otkriva kao ono što je u njezinim izvedenim sklopovima sveudilj ostajalo nemišljeno/neiskazano, dakle po njima samima neotkriveno, budući da joj se samo izmicalo u skrivenost, premda je sveudilj određujući. Zato bi upravo otkriće toga u-skrivenost-uskraćenoga, koje se zgodilo s nekim okretom toga u-skrivenost-uskraćenoga prema otkrivanju, moglo biti ključna mogućnost i nužnost kako Sutlićeva povijesnog mišljenja tako i mojega su-promišljanja kao koraka na putu vlastitoga navlastitog mišljenja povijesti bitka, kako ga skiciraju prvi i drugi croquis moje knjige Pogibelj bitka.
Ključno je dakle sljedeće: povijesno mišljenje i mišljenje povijesti bitka jest moguće i nužno samo ako je zasnovano u zgodi skrivenosti biti čitave filozofijske metafizike kao mišljenja bitka bića kao takvog i u cjelini; a zgoda te skrivenosti jest raskrivenost/bit/istina bitka samog kao onaj moment biti metafizike koji njoj samoj izmiče u skrivenost. To se čini paradoksom mišljenja/iskazivanja: da je samo po svojoj zasnovanosti u skrivenosti kadro otkrivati bit epohe i krčiti si put prema transepohalnosti, uporabim li sada Sutlićev izraz. Tako da otkrivanje skrivenoga izvorno nije rezultat neke posebne “lucidnosti” mislioca, nego je poslanstvo - dar - skrivenosti koja nikada nije ni neko posebno biće niti biće u cjelini svojega bićevna bitka kao stvari same metafizike. U ukazanoj se zasnovanosti porađa sada moje vodeće pitanje: u kakvom se smislu Sutlićevo povijesno mišljenje locira u samu bit metafizike i kakvo je Sutlićevo temeljno ishodišno iskustvo i određenje te njezine biti?
Pokazat će se da početna noseća mogućnost Sutlićeva povijesnog mišljenja dohodi iz vezanosti za kritički prevrat - revoluciju - metafizike i njezina građanskoga poretka svijeta: bitka bića u cjelini. Taj je kritički prevrat, tu je revoluciju zasnovao Marx kao moment navlastite totalne znanosti povijesti. Samo se na toj osnovi Sutlićevo početno mišljenje na svoj način probija kroz čitavu filozofijsku metafiziku do njezine biti. Ta se bit filozofijske metafizike iz te osnove pokazuje kao ideologija, a ta pak kao lažna, izopačena svijest, kao izražaj otuđenja čovjeka od sebe sama kao produktivnoga bića u najamnoga radnika u podjeli rada i klasnoj raslojenosti ljudskoga društva, produktivnost kojega je sada proizvođenje viška vrijednosti. A vrijednost koja proizvodi novu vrijednost jest bit kapitala. Moje prije postavljeno pitanje o načinu proboja Sutlićeva povijesnog mišljenja kroz čitavu filozofijsku metafiziku do njezine biti poprima sada već neki određeniji smjer i obzorje iskanja odgovora. Jer to da je bit čitave filozofije kao filozofijske metafizike ideologija u prije spomenutom smislu, jest sve prije nego samo po sebi jasno.
Su-promišljanje Sutlićeva povijesnoga mišljenja zahtijeva također barem pokušaj usvajanja i izvođenja onoga što je on nazvao “jednostavno kazivanje”, dakle jednostavno izricanje svoje stvari s nju samu otkrivajućom riječi kao riječi zasnovane po samoj toj stvari. To je danas nužnost povijesnoga mišljenja koje se oslobađa uhodana manira razlikovanja misli, riječi i stvari, posebice već prave manije današnjega samorazumljivog pustošenja riječi njezinom “zlouporabom” kao pukoga medija procesa ili komunikacije informacija, po kojemu je riječ samo raspoloživo sredstvo istoga procesa. Već smo dugo mi današnji zatočenici i robovi tako opustošena govora/riječi, ishodište kojega je upravo metafizika kroz koju bi se trebalo probiti povijesno mišljenje. Danas je upravo znanstvena lingvistika u službi najgorega pustošenja govora/riječi. A znanstvena je lingvistika zasnovana i temelji se na metafizici, na njezinoj ontologiji. Stoga Sutlić kaže: “Destrukcija one ontologije koja leži u osnovi svake lingvistike bezuvjetni je preduvjet jednostavnog, pravog kazivanja”.1 To pak znači da je destrukcija ontologije i na njoj utemeljene znanstvene lingvistike ne samo bezuvjetni uvjet samoga povijesnog mišljenja, nego i njegova tema. Jer upravo je u tomu njegova velika nužnost, budući da se njegova otkrivajuća riječ čini krajnje nejasnom, nerazumljivom, nemogućom. Očito zato jer bi trebala otkrivati onu bit metafizike koja se upravo suzdržava u skrivenosti i upravo je u tom suzdržavanju skrivenosti ono što imenujemo epoha (epoche) povijesti bitka. Kako pojmiti/otkriti skrivenu bit metafizike ako je već danas metafizika, posebice pak njezino dijalektičko dovršenje i kraj (Hegel), utonula u nedokučivost, odbačena kao ideologija u smislu puke neznanstvenosti u vremenu vladajuće znanosti kao jedinoga verificiranog znanja? Nisu li upravo Sutlića njegovi suvremenici uopće slabo razumjeli? Neprestance su se množili nesporazumi oko njega, nesporazumi što su ih producirali bilo “partijski ideolozi”, bilo “marksisti” različnih provenijencija i formata, bilo pak različni “građanski filozofi”, a naposljetku i široki krug njegovih svekolikih intelektualno-kulturnički fasciniranih “obožavatelja”. Pa ni sam Sutlić nije sveudilj bio dosljedan na svojemu putu. Njegova se misao mijenja. U svojemu zadnjem javnom nastupu, razgovoru pod naslovom “Samotnik i misao spasa”, o sebi kaže:
“Za mene je pristanak uz Marxovo mišljenje bio posljednja riječ mišljenja, kako sam ja tada gledao. A kako se mnogo toga novoga dogodilo i kako je mnogo toga u svijetu bilo mišljeno, i ja sam se mijenjao”.2

 

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”