Proljeće - ljeto 2006

  ŠTO UČINITI S AVANGARDOM?
  Ili: što ostaje od XIX stoljeća u umjetnosti XX stoljeća
  Thierry De Duve
 
 

Dozvolite mi da vam već odmah dam naizgled besmislen odgovor na drugo pitanje koje sadrži moj naslov: ono što ostaje od XIX stoljeća u umjetnosti XX stoljeća jest umjetnost uopće. Što bi trebala značiti umjetnost uopće? Poći ću od onoga što sam nedavno napisao za zadnju stranu korice knjige U ime umjetnosti, knjige koja bilježi teorijski utjecaj Duchampova iznalaska ready-madea za estetiku:
“Nikada se ne bismo smjeli prestati čuditi činjenici ili prestati brinuti u odnosu na nju - činjenici koja danas vrijedi za posve legitimnu - da svatko može biti umjetnik a da nije slikar, pisac, glazbenik, kipar, filmski umjetnik itd. Je li modernost izumila umjetnost uopće?”
Iako ne više posve bez smisla, zvoni sada moja tvrdnja da umjetnost uopće nije samo izum modernosti, nego specifičnije ono što je ostalo od XIX stoljeća u umjetnosti XX stoljeća, posve besmisleno. Nije li umjetnost uopće prije odgovor na pitanje: što ostaje od umjetnosti XX stoljeća u zoru XXI? Da, to je pravilno. Umjetnost uopće je u velikoj mjeri Duchampova ostavština. Na ovoj točki moja tvrdnja nije više bez smisla i apsurdna, nego postaje vrlo nejasna. Prije nego što tu stvar možemo osvijetliti, moramo izdvojiti jedno široko prihvaćeno uvjerenje. Često, veoma često se misli da je umjetnost uopće nova, postdišanovska umjetnička kategorija koja sadrži djela koja nisu ni slikarstvo ni kiparstvo ni glazba ni film itd., nego jednostavno umjetnost, umjetnost u jednini. Konceptualna umjetnost bi trebala biti njezina prva izvedba nakon Duchampa. S iznalaskom ready-madea Marcel Duchamp je navodno stvorio novu umjetničku vrstu, odvojenu od slikarstva, kiparstva i svih ostalih umjetnosti te novi lik, naime umjetnika uopće. Oni koji u to vjeruju, promašuju klasično pogrešno tumačenje da naime okrivljuju - odnosno u tom slučaju slave - glasnika zbog sadržaja poruke koju je donio. U mom prilogu želim popraviti to pogrešno tumačenje. Duchamp nije ni autor niti izumitelj umjetnosti uopće. Duchamp je naime taj koji nam je donio vijest o tomu da umjetnost uopće postoji. Jer umjetnost uopće nije niti medij niti vrsta, nije stil, nego je stanje u kojem se nalazimo - stanje kojega je razotkrio dolazak ready madea i koje zato tomu prethodi. Umjetnost uopće se ne pribraja u tradicionalne medije kao što su slikarstvo ili kiparstvo, ne razlikuje se od tradicionalnih žanrova kao što su pejzažna slika ili akt; ne predstavlja stilističke kategorije koje bismo mogli prepoznati preko neke zajedničke karakteristike, kao primjerice “izme” kojih je u XX stoljeću bilo u izobilju. Naprotiv, slikarstvo i kiparstvo, pejzaž i akt te svi “izmi” XX stoljeća su dio umjetnosti uopće, jer umjetnost uopće ništa ne isključuje. Doista, izraz znači da je sada tehnički moguće i institucionalno legitimno izrađivati umjetnost iz bilo čega. Umjetnost uopće jest ime, novo ime koje nadomješta stari generički izraz “likovna umjetnost” s reorganizacijom koja je bila uspostavljena odmah nakon Duchampova rastućega ugleda u šezdesetim godinama, kada su pop-art, minimalistička i konceptualna umjetnost potvrdili prihvaćenost ready madea. Nedvojbeno je prošlo dosta vremena da je vijest prišla do nas, jer je prva javna pojava ready-madea zabilježena 1917. godine. To o čemu vijest govori puno je starije - starije od XIX stoljeća: odnosi se na rođenje avangarde, što me navodi na prvo pitanje mojega naslova: Što učiniti s avangardom? Aktualno pitanje, veoma potrebno i teško pitanje, naslovljeno na sve nas umjetnike, povjesničare umjetnosti i ljubitelje suvremene umjetnosti, budući da se čini da je upravo jednako stanje umjetnosti uopće u kojemu se nalazimo danas izazvalo razočaranje avangardom. U redu, granica više nema. Ako su lopata za snijeg i pisoar umjetnost, umjetnost je bilo što. Pa što? Avangarda je umjetnicima nekoć obećala beskonačnu slobodu. Ta sloboda je sada postala njihova tamnica. U tekstu koji je u Francuskoj izazvao divlju kampanju protiv suvremene umjetnosti i nasljeđa avangarde, novinar Jean-Francis Held je rekao ovo: “Neprestano siljeni da prestižu sebe same, najbolji se suvremeni umjetnici zalijeću u betonski zid u kojemu nema nikakvih vrata... Može se biti ironičan. Istina je da je situacija patetična... Zašto bi današnji stvaraoci trebali biti prosječniji od jučerašnjih? Nije njihovo pomanjkanje talenta ono što ih osuđuje na golo brbljanje, nego potrošenost povijesnog putovanja koje je prešlo svoj put”. I Held očekivano zaključuje s dvjema opaskama:
1. Zbog pomanjkanja suvremenoga osuđeni smo na prošlo;
2. Vidjeli smo carevo novo ruho. Jedina avangarda koja nam još preostaje jest to da je obznanimo.
No zašto ne bismo uhvatili Helda za riječ? Obznanimo da smo, kad umjetnost može biti napravljena od bilo čega, vidjeli carevo novo ruho, jer to znači da bilo tko može biti umjetnik. I priznajmo da smo osuđeni na prošlost jer barem za povjesničara umjetnosti nije nužno strašna situacija - još je manje strašan, mogli bismo reći, ako razumije svoju zadaću kao dužnost reinterpretacije prošlosti tako da pokaže da ostaje budućnost široko otvorena, i to unatoč prividu o suprotnom. Sve će sada biti ovisno od njegove interpretacije carevog novog ruha, drugim riječima, vijesti koju je donio Duchamp. Dakle, sve može biti umjetnost, svatko može biti umjetnik. Za koga je to dobra, a za koga je to loša vijest? I, najprije, je li vijest tako nova? Već je 1846. godine Balzacov lik u Ljudskoj komediji s jednakom drskošću u isti mah izrekao riječi “n’importe quoi” (šta bilo) i “avangarda”:
“Sve se urotilo tomu da nam pomaže. Tako su svi oni koji pomiluju ljude i prepiru se o pitanju proletarijata i plaća, ili pišu protiv jezuita, ili ih brine poboljšanje bilo čega - komunisti, humanitarci, filantropi - razumijete - svi ti ljudi su naša avangarda. Dok mi skupljamo…, pletu oni fitilj kojega će zapaliti iskra okolnosti”.
Ton je rasprave određen. To je ton revolucionarne retorike. Ako vam se više nego Balzacova sviđa retorika Victora Hugoa koja je lirski povezana s velikim misliocima prosvjetiteljstva, poslušajte što kaže 1862. godine u Jadnicima:
“Enciklopedisti s Diderotom na čelu, fiziokrati s Turgotom na čelu, filozofi s Voltaireom na čelu, utopisti s Rousseauom na čelu, četiri su posvećene legije. Njima dugujemo neizmjerni napredak čovječanstva prema svjetlu. To su četiri predstraže ljudskoga roda koje koračaju prema četiri pola napretka, Diderot prema ljepoti, Turgot prema korisnom, Voltaire prema istini, Rousseau prema pravičnosti”.
Victor Hugo preuzima uporabu riječi avangarda na način sensimonovaca. Pjesnikovim četirima posvećenim legijama odgovaraju kod Saint-Simona umjetnici, znanstvenici i industrijalci kojima je povjerena zadaća da povedu čovječanstvo napretku, slobodi i sreći, i to preko projekta socijalističke i centralizirane države. “U tom velikom podvigu umjetnici će, ljudi mašte, početi marš”, kaže Saint-Simon 1825. godine u O društvenoj organizaciji, te dodaje:
“Zlatno doba će uzeti iz prošlosti i ponuditi ga kao poklon budućim naraštajima, oni će pripraviti društvo do toga da će strasno ući u trag usponu svoje dobrobiti; i oni će to učiniti time da će predstaviti sliku novoga obilja, time da će svakoga člana društva dovesti do svijesti da uskoro svatko podijeli užitke koji su do sada bili privilegij malene klase; oni će opjevati blagoslove civilizacije i za dosezanje svojega cilja upotrijebit će sva sredstva umjetnosti, pjesništva, slikarstva, glazbe,  jednom riječju, razvit će pjesnički aspekt novoga sistema”.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”