Proljeće - ljeto 2006

  GIANNI VATTIMO, FILOZOF POSTKRŠĆANSTVA
  Mario KOPIĆ
 
 

“Verujem da vjerujem”, iznenada je s javne telefonske govornice odgovorio Gianni Vattimo kolegi profesoru Gustavu Bontadiniju, koji ga je iznebuha i direktno pitao vjeruje li u biti još u Boga. Vattimo kaže da mu se otada ta i takva formulacija činila najboljom karakterizacijom vlastita odnosa spram kršćanske, odnosno katoličke vjere. Sama izjava izražava zapravo “slabu misao” (il pensiero debole), taj zaštitni znak suvremene postmoderne filozofije u Italiji, poglaviti predstavnik koje jest upravo sam Gianni Vattimo.1 No, slabost takve propozicije ne treba shvatiti pejorativno, pretpostavljajući pritom samorazumljivu vrijednost jakosti i snage. Naprotiv. Vattimo ide tako daleko da dovodi u pitanje svako jako kršćanstvo, kršćanstvo nepobitnih i vječnih istina koje ide ruku pod ruku s kršćanstvom snažnih struktura. Razumijemo li sekularizaciju kao slabljenje (indebolimento) te jakosti - kako ju inače razumije Vattimo2 - tada je kod Vattima posrijedi apologija sekulariziranoga kršćanstva, apologija “polu -vjernika” (mezzo credenti), naposljetku apologija vlastita “slabog” kršćanstva, kojega je autor našao nakon duge ekskurzije u filozofskim vodama. “Vjerujem da vjerujem” nije pokajničko priznanje vjerske mlakosti, svjesno svojega otpadništva, nego paradigmatična izjava autentične kršćanske egzistencije. U tomu se naviješta bit Vattimove provokacije.3
Takvo je Vattimovo sučeljavanje s kršćanstvom omogućio specifični filozofski put. Kao učenik filozofa Luigija Pareysona i Hans-Georga Gadamera, Vattimo je stupio u filozofsku hermeneutiku, pri čemu su njegovi krunski filozofski sugovornici Heidegger i Nietzsche. Nietzsche je taj koji je temeljno prodrmao i “oslabio” zapadnjačku filozofiju, koji je sebe shvatio kao grobara metafizike.4 Heidegger je pak prepoznao “oskudnost” današnjega vremena nakon iščeznuća bogova (dürftiger Zeit) i artikulirao potrebu za drukčijim, postmetafizičkim mišljenjem. Heideggerova hermeneutička fenomenologija, koja kasnije prelazi u mišljenje (smisla) bitka, nudi teorijska ishodišta Vattimovoj misli, premda podvrgnuta novim interpretacijama.5 Nit vodilju predstavlja opreka između metafizike i hermeneutike, budući da posljednja svoj ulazak u filozofiju 20. stoljeća duguje upravo kritici metafizike. Metafizika, pod Heideggerovim utjecajem shvaćena kao način mišljenja koji je neograničeno vladao svekolikom dosadašnjom zapadnjačkom misli, ujedno i kao specifičan način čovjekova opstanka, odnosno njegova razumijevanja bitka, obilježena je unutarnjim momentom nasilja. Heideggerovo tumačenje volje za moć (i ovladavanja) kao biti metafizike kod Vattima se zaoštrava u nasilje. Metafizika je “fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije i stoga totalitarna.6 Svojim veličanjem kauzalnosti i uske logike metafizički je način mišljenja zarobljen tehnizacijom i popredmećenjem. Stoga nije čudno da se nakon kraja metafizike takvo mišljenje nastavlja u znanosti, odnosno tehnologiji i njezinom nastojanju ovladavanja svijetom.
Hermeneutički okret u filozofiji jest ponajprije posljedak kraja metafizike, posljedak onoga što Nietzsche nazivlje “smrt Boga” (kao krajnjeg temelja).7 Hermeneutički se pluralizam razotkriva kao glavna značajka postmetafizičke epohe. Mnoštvo interpretacija, odsutnost jedne same “velike pripovijesti”, jedne same racionalnosti, obilježava vrijeme u kojemu živimo.8 Hermeneutika, nekoć umijeće tumačenja i interpretiranja tekstova, seli se u samu jezgru filozofije - u ontologiju. Heideggerovo mišljenje bitka kao događaja/zgode (Ereignis) postaje ključno i za Vattima.9 Ali dok metafizika razumije bitak kao prezenciju i bezvremenu postojanost, kojom je moguće raspolagati i kojom je moguće ovladati, događaj/zgoda znači “slabljenje” takva bitka, znači primat bez-temeljnosti (i neutemeljenosti). Kao kad se nešto dogodi ili zbude bez razloga (temelja), kao kad nešto izmiče ovladavanju. Događaj/zgoda jest drugo ime za rehabilitaciju slučajnosti, vremena, povijesti i konačnosti naspram metafizičkog ideala vječnosti i nužnosti. No, taj je nihilizam, prema Vattimu, shvaćen kao temeljna chance:10 u ogrnutosti i obilježenosti, zarezanosti svih bića ništinom (tj. konačnošću, bez-temeljnošću, događajnošću) skriva se moment dara bez povraćaja ili - poslužimo li se religioznim jezikom - sloboda neraspoložive milosti. Dar je uistinu dar onda kada se poklanja bez očekivanja uzvraćaja, i bez duga koji prethodi. U razumijevanju bitka kao bezvremene prezencije i nužnosti nema mjesta za slobodu, za dar, za milost. Događajnost ili povijesnost bitka donosi sa sobom i novo razumijevanje istine koje transparenciju adekvatnosti nadomješta s istinom kao (povijesno uvjetovanom) neskrivenošću, istinom koja je svagda ogrnuta skrivenošću i tajnom te stoga mora priznati svoju konačnost i ograničenost.11 U tomu je interpretativni karakter hermeneutičke istine koja, prema Vattimu, nema nikakva apsolutnoga referenta i koja se navezuje na Nietzscheov stav da ne postoje činjenice nego samo interpretacije.12
Iza hermeneutike kao kritike metafizike nije moguće prečuti etičke konotacije koje legitimiraju prevrednovanje metafizičkih vrijednosti. Rigidnost bitka, apsolutnost istine, izvjesnost spoznaje te posjedovanje konačnoga smisla postaju problematični ne toliko u perspektivi individualnoga života, koliko u međusobnom odnosu. Hermeneutičko je prihvaćanje vlastite konačnosti i ograničenosti neposredno povezano s mogućnošću poštivanja drugoga, njegove drugosti, uključujući i njegovu drukčiju istinu. Hermeneutička “slabost” se povezuje s poniznošću (humilitas) i posredno s ljubavlju (caritas).13 U tomu nije teško razaznati afinitet spram kršćanskoga ethosa. Nije li kršćanstvo vjera u ljubećega Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet i poradi ljubavi se ponizio, “oslabio” svoju svemoć do te mjere da je u Kristu postao jedan od nas, učinivši nas svojim prijateljima? Nije li događaj “slabljenja” jakoga Boga pri otjelovljenju sličan događaju slabljenja jakih metafizičkih struktura u smjeru ontologije slabosti? Vattimovoj interpretaciji kršćanstva pridolazi u pomoć francuski religiolog René Girard svojom teorijom odnosa između svetoga i nasilja.14 Sveto se unutar prirodne religije konstituira preko nasilja i u svojoj moći te jakosti ostaje u temelju nasilno. Krist je kao otjelovljeni Bog taj moment nasilja htio ukinuti, iako se kršćanstvo još nije otreslo ostataka prirodne religije. Pri tomu značajnu ulogu igra i metafizika, budući da je bog metafizike s atributima svemoći, apsolutnosti i transcendencije filozofska transkripcija Girardova nasilnog boga prirodne religije. Tako Vattimo dolazi do usporedbe kršćanske poruke i povijesnoga zalaza  metafizike, postavljajući krucijalnu tezu: “Hermenutička ontologija (koja eksplicitno tematizira produktivnost interpretacije) i kraj metafizike prisustva kao ishod moderne znanosti-tehnike rezultat su djelovanja kršćanske poruke u povijesti zapadnjačke civilizacije; sekularizirane su to interpretacije te poruke, ali u pozitivno-konstruktivnom smislu riječi”.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”