Proljeće - ljeto 2006

  O APOKALIPTIČNOME TONU USVOJENOM U NOVIJE
  VRIJEME U FILOZOFIJI
  Jacques Derrida
 
 

Govorit ću dakle o apokaliptičnom tonu u filozofiji.
Septuaginta nam je predala prijevod riječi gala. Imenujemo je Apokalipsa (Otkrivenje).
Na grčkom su s apokalypsis prevodili riječi izvedene iz hebrejskog glagola gala. Ovdje se neautorizirano pozivljem na upute Andréa Chouraquija na koje ću se još vratiti. No, moram odmah upozoriti na ovo: priče ili zagonetke prevođenja o kojima namjeravam govoriti, i u koje ću se zaplesti iz razloga koji su ozbiljniji negoli moja nemjerodavnost, držim bezizlaznim.
To će biti moja tema. Više od teme, zadaća (Aufgabe des Uebersetzer, točna Benjaminova naznaka) iz koje se neću izvući.
Jean Ricardou me pitao prije neki dan, pričali smo tada o prevođenju, da kažem nešto više o onomu što sam skicirao o milosti danoj onkraj rada, zahvaljujući radu, ali bez njega. Govorio sam tada o daru koji “postoji” (es gibt), ali postoji osobito nezasluženo, na kraju krajeva, u odgovornosti. Treba prevoditi i treba ne prevoditi. Mislim na double bind onog YHWH kad se on, s imenom prema svojemu izboru, a svojim imenom moglo bi se reći, Babilon, daje prevoditi i ne prevoditi. I nitko nikada, otada, ne izbjegava ovu dvostruku postulaciju.
Dakle, Jeanu Ricardouu ću ovo odgovoriti, a to ću učiniti u formi eliptične zahvalnice za ono što mi je ovdje dano, dano na mišljenje ili jednostavno dano, onkraj mišljivog, to jest - ovo bi trebalo reći na njemačkom - onkraj svakog sjećanja i nekog hvala koje daju naši gosti u Cerisyju, Philippe Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy, koje dajete vi svi s toliko rada i toliko milosti, toliko milosti u radu: u iskušenju bi prevođenja milost došla možda kad vas pisanje drugog oslobađa, na trenutke, beskrajnog double binda, a ponajprije, takav je uvjet jednoga dara, sam se od njega oslobađa, razrješava ili opravdava, on jezik pisanja, taj dani trag koji dolazi od drugoga, čak i ako je to nitko. Osloboditi se od dara, od danoga dara, od samoga darivanja, to je milost koju vam sada znam i koju vam u svakom slučaju želim. Ona je vazda nesigurna, nikad je ne dokazujemo. Ali ne treba li vjerovati da se to zbiva? To je možda bilo to, jučer, samo vjerovanje. Rečeno drukčije: za ono što ste mi vi dali za ovih deset dana, ja vam ne samo zahvaljujem, ja vam opraštam. Ali tko može sebe ovlastiti za opraštanje? Recimo da za vas tražim oproštaj vama samima za vas same.
Apokalypto je nedvojbeno bio dobar prijevod termina gala. Apokalypto, otkrivam, odastirem, odajem stvar koja može biti dio tijela, glava ili oči, neki tajni dio, spolovilo ili bilo što skriveno, tajnu, stvar za skrivanje, stvar koja se ne pokazuje i ne kazuje, može biti se izražava ali ne može ili ne mora biti odmah izručena razvidnosti. Apokekalymmenoi logoi, to su nepristojne riječi. Tu ima dakle od tajnog i od pudenda.
Tu se naspram hebrejskom gala grčki jezik pokazuje gostoljubivim. Kao što nas podsjeća André Chouraqui u svom kratkom Liminaire pour l’Apocalypse, tj. Otkrivenje Ivanovo, čiji je novi prijevod1 nedavno predložio, riječ se gala pojavljuje više od stotinu puta u hebrejskoj Bibliji. I izgleda da ona doista znači apokalypsis, otkriće, odastiranje, veo podignut s neke stvari: najprije, ako se može reći, sa spolovila muškarca ili žene, ali isto tako s očiju ili ušiju. Chouraqui precizira da “otkrivamo nečije uho podižući kosu ili veo koji ga prekriva da bismo došapnuli neku tajnu, neku riječ skrivenu isto kao i spolovilo neke osobe. YHWH može biti obnašatelj radnje toga otkrivanja. Ruka ili slava YHWH mogu se također otkriti pogledu ili uhu čovjeka. Nigdje riječ apocalypse, zaključuje prevoditelj, pozivajući se kako na grčki tako i na hebrejski, nema dakle značenje koje je dobila u francuskom i drugim jezicima: značenje strašne katastrofe. Tako je Otkrivenje (Apocalypse) u biti kontemplacija (hazon) /i doista Chouraqui ono što smo navikli zvati Apocalypse de Jean prevodi kao Contemplation de Yohanan/ ili nadahnuće (neboua) pri pogledu, pri otkrivanju YHWH i, ovdje, Yeshoua’ Mesije”.
Možda je trebalo, i to sam pomislio jedan tren, izvući ili naglasiti sva značenja što se zbijaju oko hebrejskog gala, naspram stupova i kolosa stare Grčke, naspram galaksije pod svim mliječnim putovima, milky ways, konstelacija kojih me nedavno fascinirala. Zanimljivo je da bismo tamo našli značenja kao što su kamen, svitci kamena, cilindar, svitci pergamenta i knjige, svitci koji omotavaju ili oblažu, ali osobito, tu se zasad zadržavam, ideja razgolićenja, upravo apokaliptičnog odastiranja, otkrivanja koje pokazuje ono što je dotada bilo omotano, povučeno, rezervirano; primjerice, tijelo kad se skine odjeća ili glavić kad se prilikom obrezivanja ukloni kožica. A ono što izgleda najznačajnije u svim biblijskim primjerima, za koje moram odustati ovdje ih navoditi, jest to što je gesta razgolićenja ili pokazivanja, apokaliptični pokret, ovdje ozbiljniji, ponekad krivlji i pogibeljniji od onoga što slijedi i onoga što može prouzrokovati, primjerice sparivanja. Tako, kada se u Knjizi Postanka (IX, 21) Noa opije i razgoliti nasred šatora, Ham (praotac Kanaanaca) vidi spolni organ svojega oca; a njegova dva brata, kojima je to rekao, dođu i pokriju Noa okrećući glavu da ne vide njegovo spolovilo. Ovdje još odastiranje nije najkrivlji trenutak sparivanja. Ali kad YHWH govoreći Mojsiju označi stanoviti broj seksualnih zabrana, izgleda doista da se grijeh u biti svodi na odastiranje koje nešto pokazuje. Tako u Levitskom zakoniku (XX, 11, 17): “Čovjek koji bi legao sa ženom svoga oca - otkrio bi golotinju svoga oca - neka se oboje kazne smrću... Čovjek koji bi se oženio svojom sestrom, kćerju svoga oca ili kćerju svoje majke, te vidio njezinu golotinju, a ona vidjela njegovu - pogrdno je to djelo...”. No, zastrašujuća i sveta ozbiljnost ovoga apokaliptičnog otkrivanja naravno nije manja ako je riječ o ruci YHWH, njegovoj slavi ili ušima koje se otvaraju za otkrivenje. A otkrivanje se ne otvara samo za gledanje ili za kontemplaciju, ono ne daje samo vidjeti nego i čuti.
Odustajem zasad od tumačenja svih slaganja između gala i apokaliptičnog, između hebrejskog i grčkog. Ta su slaganja mnogobrojna i moćna, podržavaju veliki koncept prijevoda čak i ako ne isključuju disonance, odstupanja ili izdajstva.
Da bih ih pustio da sami odzvanjaju, izabrao sam da vam radije govorim o apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji. Nedvojbeno sam tako htio imitirati citat, ali isto tako i transformirati u žanr, a potom parodirati, ukloniti, deformirati znani naslov možda manje znanog Kantova opuskuluma O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji (utvrđen prijevod: L. Guillermit, Vrin 1975). Što se zbiva s nekim naslovom podvrgnemo li ga takvom tretmanu? Kad on počinje nalikovati na kategoriju jednog žanra, a ovdje žanra koji se pojavljuje da bi se narugao onima koji se prenemažu?
Čineći taj izbor htio sam također poći ususret onima koji su na jednom od seminara ove dekade organizirali svoj rad upravo dajući prvenstvo referenciji na takvu kantovsku cezuru u filozofskom vremenu.
Ali pustio sam također da me zavede i druga stvar. Obraćanje pozornosti na ton koji nije samo stil izgleda mi dosta rijetko. Malo se proučavao ton kao takav, pod pretpostavkom da je to moguće i da je to ikad rađeno. Distinktivne je znake jednoga tona teško izolirati, čak i ako postoje u svojoj čistoći, u što dvojim, napose u pisanome diskursu. Čime se označuje neki ton, promjena ili prekid tona? Kako prepoznati totalnu razliku unutar jednoga te istoga korpusa? U koje se značajke pouzdati da bismo ga analizirali, u koju signalizaciju, a da ona ne bude ni stilska, ni retorička, ni evidentno tematska ili semantička? Ekstremna se teškoća toga pitanja, štoviše te zadaće, još  više ističe kad je posrijedi filozofija. Nije li san ili ideal filozofskog diskursa, filozofske alokucije i spisa za koji se smatra da je predstavlja, učiniti tonalnu razliku nečujnom, a s njom i čitavu jednu želju, afekt ili scenu koji oblikuju koncept u pogrešnome smjeru? Neutralnost ili barem nepovredivu mirnoću, koja mora pratiti odnos prema istinitom i univerzalnom, filozofski diskurs mora garantirati također i onim što se nazivlje neutralnost tona. Prema tome, hoće li biti moguće slušati ili detektirati ton nekog filozofa ili, još bolje, to je preciziranje važno - navodnoga ili takozvanoga filozofa?
A kad bi nam to obećali, ne bismo li se potrudili istaknuti sve značajke koje u jednom korpusu nisu još ili nisu više filozofijske, sva žalosna odstupanja u odnosu na atonalnu formu filozofske alokucije?
I doista, ako je Kant imao odvažnosti, veoma singularne u povijesti, da se sustavno interesira za stanoviti ton u filozofiji, treba odmah iznijansirati pohvalu koju bismo mu htjeli odati. Ponajprije, nije sigurno da mu je stalo i da uspijeva analizirati čisti fenomen jednog tonaliteta - to ćemo provjeriti. Potom on manje analizira ton u filozofiji, a više upućuje na maniru u davanju važnosti sebi; dakle, manira ili manirizam koji mu upravo ne izgleda kao dobar ton u filozofiji i koji već dakle označuje distancu u odnosu na norme filozofskog diskursa. I još ozbiljnije, on okrivljuje stanoviti ton u filozofiji koji naviješta nešto kao smrt filozofije.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”