Proljeće - ljeto 2006

  ZRCALNI ODRAZ, ZRCALO, PRAZNO ZRCALO
  O medijskoj situaciji Clicks & Cuts glazbe
  Rolf Großmann
 
 

“Ovo nije žanr, već pokret”, stoji u popratnom tekstu uz kompilaciju Clicks & Cuts 2, koju je godine 2001. objavila etiketa Mille plateaux.1 I doista, pod oznakama kao što su “glitch, microwave, DSP, sinecore i microscopic music”,2 ili pak Clicks & Cuts, etablirali su se načini oblikovanja koji nadilaze puko stilske kategorije. Minijature što ih Ryoji Ikeda stvara iz sinus-tonova, micro-house Vladislava Delaya ili pak glazba Clicks & Cuts veterana, projekta Oval, u stilskom se pogledu ne čine osobito srodnima.3 Prije će biti da su im zajednička apstraktna načela, zamjetna unatoč različitim načinima njihove primjene, što daje povoda da ih vidimo kao dijelove istog sound-pokreta. Potražimo li najmanji zajednički nazivnik, uočit ćemo dva faktora: estetičku redukciju i primjenu medijski refleksivnih zvukova, izvedenih direktno iz pohranjivanja, prijenosa ili elektroničke produkcije medija. U nastavku će biti riječi samo o aspektu medijskih zvukova u estetičkoj strategiji Clicks & Cuts glazbe.4 Najprije ćemo skicirati model razvoja analognih i digitalnih medija u fazama. Drugi korak bit će povezivanje sadašnje prijelazne faze medijskog razvoja s Deleuzeom i Guattarijem, kao i s nekim skladateljskim konceptima 20. stoljeća.

Futurističko ili postdigitalno?

Clicks & Cuts temelje se na internom svijetu medija, svijetu pogrešnih zvukova. “Estetika pogreške”,5 kako ju je nazvao Kim Cascone, kamen je temeljac fenomenologije njezinih zvukova. To su hibridni ili pak čisto elektronički zvukovni pejzaži, čija estetizacija tehničkog ostaje ambivalentnom, premda su sami zvukovi proizvedeni isključivo posredstvom tehnike. U tome kontekstu često se upućuje na futuriste,6 no to se (izuzme li se njihova uloga praotaca noise-glazbe) čini nepravom. Ideja “glazbe urbanog okoliša”7 doista je bliska inscenacijama bučnog gradskog sounda kao što je to bilo Buđenje grada Luigija Russola. No, glitch i Clicks & Cuts nemaju ništa zajedničko s uprizorenjima često neugodnih soundscapes New Yorka, San Francisca, Vancouvera, Kölna i drugih, oni obitavaju u unutrašnjosti staklenih palača i velikih ureda u koje se smjestila new economy, i to diljem svijeta, bez razlike. Aktualni CD projekta Oval uklapa se bez ikakvih problema u okoliš što ga čini tiho brujanje kompjutera. Najvažnija razlika spram futurizma ipak je drugdje: u odsutnosti ideologije tehničkog i s njom povezane vizionarske geste afirmacije tehnoidnog. Skicirajući vizije tehničkih zvukovnih sfera, futurizam, barem onaj talijanski, u svojoj ideološkoj zatvorenosti jednostavno nije bio sposoban za oblikovanje platoa. Clicks & Cuts prepuštaju te tehnoidne ideologije, i u pozitivnom i u negativnom obliku, odgovarajućim pravcima elektroničke glazbe – technu s jedne, te industrialu s druge strane. Refleks tehničkog realiteta u slučaju Clicks & Cuts prije se može vidjeti u njihovu preuzimanju Duchampove odnosno Cageove ideje da svaki zvuk inscenacijom može postati glazbom.8 Šumovi što ih pri radu proizvode pisači i hard-diskovi izlažu se kao akustički ready mades, procesi u kojima se događaju greške stvaraju slučajna kuckanja.

Dakle, radi se medijskoestetičkoj strategiji oblikovanja koja, pogledamo li malo bolje, nipošto nije ograničena samo na glazbu. Najkasnije s web-projektima kao što su oni umjetničkog dvojca Jodi na svakom je računalu napokon postala dostupna kombinacija redukcije i internih procesa unutar samih medija.9 Ti su projekti10 svojevrsni vizualni Clicks & Cuts, dijelovi pokreta koji je u vezi s tehničkim i kulturnim stanjem medija. Na historijsku situciju medija odnosi se i pokušaj da se prividno heterogeno mnoštvo artefakata još jednom podvede pod etiketu s prefiksom post-, pa se u tome pogledu, primjerice, ponekad rabi pojam “postdigitalna kompozicija”.11 No, ta etiketa malo toga objašnjava, a i problematična je u medijskohistorijskom pogledu. Doduše, “digitalna revolucija” gotovo je posve završena, a digitalni mediji nestaju, kao što nam to, kao šokirajuću istinu, iz svojih novijih priloga poručuje Nicholas Negroponte.12 No, nestanak kompjutera iz digitalnih medijskih setova, i prijelaz na mp3-playere i mobile computing, prije ukazuje na to da se nalazimo u prijelaznom razdoblju: ne nakon, već pred dominacijom digitalnog. Kao što ćemo pokazati, druga razvojna faza digitalnog mainstreama (faza govorećeg zrcala) tek započinje.
Zastupat ćemo ovdje tezu da su Clicks & Cuts glazba prijelazne faze u razvoju medija. Može ih se shvatiti kao rezultat stanovite medijskoestetičke strategije koja je vezana za određeno mjesto unutar razvoja tehničke kulture: naime, za etabliranje digitalnih medija nakon faze u kojoj je još postojala konkurencija između analognog i digitalnog. Historijsku usporedbu moguće je povući, primjerice, s 1920-im godinama, kada se gramofon kao analogni medij za zapisivanje zvuka nametnuo u odnosu na glazbene automate, koji su operirali digitalno. No, krenimo sada na model triju medijskih faza, a time i na metaforu zrcala iz naslova našeg teksta.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”