Proljeće - ljeto 2006

  KAKO GLAZBA POSTAJE TIJELO BEZ ORGANA?
  Gilles Deleuze i eksperimentalna elektronika
  Christoph COX
 
 

Gilles Deleuze tek je usputno pisao o glazbi. U njegovim tekstovima moguće je doduše naći primjere iz glazbe i uputnice na klasične moderniste (Berg, Messiaen, Varèse, Stockhausen itd.), no unatoč tome on o glazbi nikada nije pisao s takvom temeljitošću i predanošću kojom se posvetio književnosti, filmu i slikarstvu. Stoga se čini interesantnim da se Deleuzeova filozofija povezuje s određenom glazbom i čak s jednom čitavom glazbenom scenom koja s njegovim tekstovima na prvi pogled nema nikakve veze. Deleuze je postao intelektualnim junakom takozvane eksperimentalne elektronike, dakle one elektroničke glazbe koja svoje korijene ima više u hip hopu, houseu i technu nego u tradiciji klasične moderne. Tu je vezu moguće vidjeti na dvjema kompilacijama eksperimentalne elektronike koje su u njegovu čast objavljene 1996, godinu dana nakon njegove smrti: In memoriam Gilles Deleuze (objavljenom na etiketi Mille plateaux), te Folds and Rhizomes for Gilles Deleuze (s etikete Sub rosa). Diskurs elektronike otada neprestano upućuje na Deleuzea.
Kako se može objasniti taj čudan odnos između filozofa i glazbene scene o kojoj je on samo ponešto znao, ali o njoj nikada nije pisao? Baveći se Deleuzeom, moguće je shvatiti kako glazba postaje tijelom bez organa. Upravo je to zasluga suvremene elektronike u njezinim mnogostrukim obličjima kao što su minimalni house i techno, ambient i noise. Što to točno znači razumjet ćemo tek kad povežemo heterogene smjernice u povijesti akustičkog eksperimentiranja u 20. stoljeću. Zajedničko im je jedno: deteritorijalizacija glazbene forme i supstance.

Što je tijelo bez organa?
Deleuzeu je stalo konstruirati postteologijsku, naturalističku ontologiju koja entitete shvaća u obliku postajanja i događaja, ono faktički postojeće kao virtualno potencijalno, čvrste forme kao mobilne čestice i fluide, homogene strukture kao heterogene agregate i koneksije, hijerarhijski organizirane tvorbe kao glatke, horizontalne površine naseljene dinamičkim singularnostima, afektima, intenzitetima, brzinama i ovostranostima.1 Prema Deleuzeu, postajanja, forme, strukture i organizacije tek su načini na koje bitno fluidna i heterogena priroda usputno postaje povezana, svezana, uhvaćena ili usporena, do točke na kojoj njezino kretanje gotovo da više nije vidljivo.
Teolog ili filozof postojanja (platonist, kršćanin ili kantovac) uvijek će braniti prvenstvo razine transcendencije ili organizacije koja izvana određuje, organizira i formira prirodu i postajanje. Za filozofa postojanja vrijedi: bit određuje ono što jest, subjekt organizira iskustvo, proročanstvo ili pak napredak određuju kretanje povijesti, a partitura određuje izvedbe glazbe. Nasuprot tome, Deleuze, u dosluhu s naturalizmom svojih filozofijskih uzora (Spinoze, Nietzschea i Bergsona), tvrdi da postoji samo razina imanencije odnosno konzistencije, te da egzistenciju svih tvorbi i organizacija valja objasniti u odnosu na materijale i procese koji operiraju isključivo na ovoj razini.2
Razina konzistencije je jedno od imena za Deleuzeovu elementarnu predodžbu o prirodi i svijetu. Drugo je tijelo bez organa, kojim Deleuze označuje “neformirana, neorganizirana, neuslojena i neraslojena tijela i sve što u takvom tijelu cirkulira”, “zaleđenu realnost u kojoj se odvijaju odlaganja, sedimentiranja, zgrušavanja, nabiranja i nadvijanja oblikujući organizam – a također i signifikaciju i subjekt.” Tijelo bez organa je virtualno područje tijela, carstvo elementarnih čestica i sila (singularnosti, afekata, intenziteta, ideja, percepata itd.) iz kojih se sastoji neki konkretan organizam. “Kako bi se iz tijela bez organa ekstrahirao neki koristan rad”, kažu Deleuze i Guattari, organizam utiskuje u tijelo bez organa “forme, funkcije, poveznice, dominantne i hijerarhizirane organizacije i organizirane transcendencije.” No, Deleuze i Guattari inzistiraju i na tome da se tijelo bez organa uvijek odupire: “Tijelo pati jer je organizirano na takav, a ne neki drugi način, i jer je uopće organizirano; tijelo bez organa stoga neprestano razgrađuje organizam i pušta da u njega prodru i u njemu cirkuliraju asignifikantne čestice, čisti intenziteti.”3
Sve dok tijelo predočujemo kao danu funkcionalnu formu, naglašava Deleuze pozivajući se na Spinozu, nećemo doznati što ono može, što je u stanju.4 Postati tijelom bez organa znači destratificirati tijelo, nanovo ga povezati s intenzivnom, apersonalnom, nadljudskom materijom koja ga formira i okružuje, otvoriti ga za nove koneksije i asemblaže, istraživati bezbrojne stvari koje ono može raditi izvan ograničenog kruga uvriježenih radnji što su karakteristične za neko organizirano tijelo. Ukoliko se to čini, tijelo se transformira iz datog entiteta s nekom određenom funkcijom i smjerom djelovanja u gradilište za istraživanje i povezivanje. Više se ne predstavlja samo određeni broj afekata, koji primjerice određuju čovjeka kao normalno, racionalno, heteroseksualno i produktivno ljudsko biće, već čitava paleta afekata za koje je to tijelo sposobno.5
Neka ontologija postojanja – što će reći: neka granajuća,taksonomijska ontologija stvari, formi i vrsta – inzistirala bi na tome da se utvrde razlike između prirode, ljudskog tijela i glazbe. Glazba, tvrdi ona, poseban je proizvod ljudskih bića, a ova su pak sa svoje strane dijelovi prirode. No, Deleuzeova ontologija događaja, postajanja i ovostranosti ne postupa razlikujući na taj način. Za Deleuzea je tijelo jednostavno kontrakcija sila i fluida. “Sve moguće može biti tijelo”, piše on, “ono može biti životinja, zvučno tijelo, duša ili ideja, može biti korpus tekstova, društveno tijelo, kolektiv.”6 Ukoliko glazba može biti tijelo ili organizam, može postati i tijelo bez organa, razina konzistencije odnosno imanencije. Deleuze i Guattari naznačuju ovu mogućnost upućujući na Johna Cagea i klasične minimaliste Stevea Reicha i Philipa Glassa: “Neki od modernih muzičara suprotstavljaju transcendentnom planu organizacije, koji vlada čitavom klasičnom glazbom zapada, imanentnu zvučnu razinu koja je uvijek dana onime što ona sama obuhvaća, razinu koja čini neopazivo opazivim i na način molekularne struje transportira još samo različite brzine i sporosti: umjetničko djelo mora markirati sekunde, desetinke i stotinke. Ili se možda prije radi o oslobođenju vremena, eona, nepulsirajućeg tempa plivajuće glazbe, kao što kaže Boulez, elektroničke glazbe u kojoj su forme zamijenjene čistim modifikacijama brzine. John Cage prvi je razvio tu strogo zvukovnu razinu koja strukturi i postanku pretpostavlja proces, pulsirajućem vremenu i tempu plutajuće, fluidno vrijeme, interpretaciji eksperimentiranje, i u kojoj tišina kao zvukovna pauza naznačuje također i apsolutno stanje kretanja.”7
Ovu ideju što su je Deleuze i Guattari tek usputno sugerirali želio bih ovdje razviti. Uočit ćemo da su napori Cagea i klasičnih minimalista, kojima Deleuze i Guattari pripisuju opisanu praksu, samo neki od brojnih pokušaja da glazbu pretvori u tijelo bez organa. Sva važna područja zapadne glazbe (klasika, jazz i rock) tijekom 20. stoljeća bili su, neovisno jedno o drugome ili pak potajnim međusobnim vezama, zahvaćeni ovim procesom.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”