Proljeće - ljeto 2006

  INSTANT AWARENESS Medijskoteorijsko istraživanje uz
  pomoć McLuhana
  Frank Hartmann
 
 

Promišljati glazbe medija avanturistički je poduhvat. Za moje je poimanje etiketa Mille plateaux ljekoviti hod po rubu između tekstualnih strojeva i strojeva sounda. Ljekovit, ali ne i terapeutski – jer upravo to je pitanje: treba li stanoviti svijet tek tako suprotstaviti drugome? U prijeporu između tekstova i slika time je uspješno zauzeta pozicija elektroničkog sounda. U audiovizualnostima novih medija auditivna je dimenzija uvijek ponešto zakinuta. Premda bi filozofi na ovome mjestu mogli protusloviti, budući da je ipak već Nietzsche smatrao glazbu najmoćnijim izražajnim medijem čovjeka, moćnijim od jezika. Unatoč tome, filozofija ustrajava na paradigmi pisma – a s njom zajedno na spoznajnoteorijskom prvenstvu vizualnog još uvijek inzistira i novija teorija medija, preferirajući film, posvećujući se slikama i grafičkom sučeljima.
Granični slučajevi filozofije događaju se na onim mjestima gdje se ranije činilo da su jedino i moguća određenja granica. U pozadini filozofijske proze Michela Serresa čuje se šum mora, Deleuze i Guattari pokrenuli su koliko grandiozan toliko i neumoljiv stroj za asocijacije, no već su se tekstovima Marshalla McLuhana provlačili moćni udarci bubnjeva neke zaboravljene plemenske kulture, kada je pisao o auditivnom karakteru elektroničkog doba. Filozof medija već je prije nekoliko desetljeća spoznao da forma novog vodećeg medija kulture nije više primarno vizualna, već auditivno-taktilna (multisenzorna, kako ju je sam nazvao). Napomene što slijede željele bi mu se vratiti, ostajući uz svu radoznalost na distanci.

Na granici medija
Sound je obilježje novog medijskog doba. »Prije nego zrakoplov prolomi zvučni zid, zvučni valovi postaju vidljivi na njegovoj površini.«1 McLuhan je zapazio tu medijsku transpoziciju, i to upravo na onome mjestu u knjizi Razumjeti medije, na kojem priprema čitatelja za svoj čuveni teorem o mediju kao poruci. Postajanje sounda vidljivim zbiva se na granici medija – tek tamo gdje dolazi do svoje granice, medij kao takav postaje vidljivim, i to samo zato što izlazi iz promatračeva regularnog prostorno-vremenskog sklopa. Tada postaje na trenutak vidljivo ono što se inače može samo čuti – to je estetički paradoks koji ukazuje na materijalnu tvarnost medija.
Tu materijalnost, međutim, ne možemo smatrati porukom medija. McLuhan ovdje ukazuje na stanovitu dimenziju koja se otima uobičajenoj percepciji. On se pritom poziva na kubizam, umjetničku formu koja, kao što je poznato, ne komunicira sadržaj slike, već poruku da se radi o platnu obrađenom bojom, o dvodimenzionalnom konstruktu. Ta radikalna negacija, smatra McLuhan, funkcionira samo pod određenim uvjetom, naime uz ubrzanu mehaniku filmske tehnike. Fotografija i film prisiljavaju slikarstvo da iznova definira vlastito mjerilo. Ono se oslobađa objekta što ga je odražavalo, i umjesto toga komunicira avangardističku poruku koju se do tada nije zamijetilo: naime, da je ono samo – konstrukt. K tome dolazi još jedan aspekt.

Tehničke slike
Time što predstavlja ubrzanu mehaniku projekcije slika, film nadilazi fotografiju. No, nijedno od njih više ne teži osiguravanju tragova stvarnosti. Moderna tehnologija vara percepcijski aparat na način iza kojeg gotovo da više nije moguće naslutiti neku stvarnost koja bi bila neovisna o aparatu. I upravo ovdje, u estetici ljudskog opažanja, nailazimo uvijek iznova na nove granice medija. Ono što važi za odnos filma i slikarstva treba proširiti na opći odnos medijske tehnologije i tehnike kulture. Medijska tehnologija tako prenosi poruku stanovite promjene. Ta je promjena, kao »mjerilo, tempo, shema koja određuje stanje čovjeka«,2 upravo to što teoretičar medija smatra njezinom navlastitom porukom.
Ovo je, ponovno zajedno s McLuhanom, moguće formulirati i drukčije: funkcija medija sastoji se u prevođenju iskustava u nove forme. Osjetilna iskustva ulaze u memoriju medija kako bi se u svakom trenutku njima moglo raspolagati i uvijek ih nanovo prizvati. Mediji su konzervirana osjetilnost. U tijeku evolucije medijskih odnosa dolazi do manje ili više spektakularnih poklapanja smisla i osjetilnosti. Koliko su novi mediji iritirali modernu subjektivnost pokazuje i reakcija na ranu fotografiju. Dok na jednoj strani nastaje od intencionalnosti slobodna (ili oslobođena), bezsubjektna umjetnost, koja se doista »nezadrživo obraća umu i mašti«, na drugoj je strani Alexander von Humboldt iz Pariza izvještavao o Daguerreotipiji.3

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete pročitati u štampanom izdanju ”Odjeka”