Proljeće - ljeto 2006

  ZATOČENICI PROŠLOSTI
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Hvalioci prošlih vremena već su u starom Rimu bili nekako sumnjivi, promatrani kao intelektualno insuficijentni, mentalno nezreli, ljudski i povijesno neodgovorni. Latini su govorili tempori paremdum est (vremenu se treba pokoravati, odnosno prihvati ono što vrijeme donosi) ili, tempora mutantur nos et mutamur in illis (vremena se mijenjaju, i mi se mijenjamo u njima), jer tempus edax rerum (vrijeme proždire, kaže Ovidije u svojim čuvenim Metamorphosis). Ipak, biti intimno, sentimentalno vezan za neke ugodne trenutke, obično iz prošlosti, ljudski je, čak previše ljudski. Ostaju uspomene na lijepe slike, momente, vrijeme kad smo zaista bili, ili nam se tek čini, sretniji. Psihologija i ostale znanosti koje se bave ljudskim svojstvima, integritetom, postojanjem uče nas da je zdravlje pojedinaca, grupa, direktno u vezi i s njihovim odnosom prema prošlosti. Kada se taj odnos poremeti, i prošlost i njeni sadržaji počnu prizivati, utjecati na sadašnjost i budućnost, nastaju problemi. Mentalno zdravlje se poremeti, ulazimo u sfere patologije. Kako to izgleda kada se sadržaji prošlosti, čak i mitološke, apsolutiziraju, tretiraju kao zbilja, jednom zauvijek postavljeni obrasci koji se moraju slijediti, živjeti, rekreirati, mi ovdje, preživjeli, posvjedočili smo koncem devedesetih godina XX stoljeća. Manifestacije te opsjednutosti prošlošću, po posljedicama, i transformaciji ljudskosti, pogubne su i za pojedince, ali i zajednice. Naravno, svaka zagledanost u prošlost nije pogibeljna, automatski patološka, ali jest simptom da se u percepciji tih ljudi, pojedinaca (obično takvi onda radije pristaju da djeluju u skupinama) nešto poremetilo. Nije, recimo pogubno žaliti za prošlim vremenima, konkretno socijalističke Jugoslavije, jer je u mnogim segmentima mnogim ljudima i bilo bolje. Bilo im je bolje u smislu materijalne, socijalne, grupne sigurnosti. Sa aspekta prohtjeva i pojedinačnih aspiracija za boljim, drugačijim, raznovrsnijim, recimo idejnim krajolikom, duhovnim sadržajima, mnogima je bilo i loše. Ali, bio je mir, a pax optima rerum (od svega, mir je najbolji). I ta činjenica se nažalost zloupotrebljava. Na račun toga krivotvori se povijest, činjenice, retuširaju se likovi zaslužni za taj mir, glorificiraju se oni ili On, na način koji graniči sa idolatrijom. Vrlo konkretno, Tito, nesumnjivo velika ličnost i vješt političar ex-jugoslovenskih prostora, zaslužan za mnogo toga dobrog, ali odgovoran i za mnogo toga lošeg, ponovo se fetišizira. Naravno, u takvoj recepciji zanemaruje se objektivno-analitički, na povijesnim činjenicama utemeljeni odnos prema liku koji je bio dio, i to važan, ovdašnje prošlosti. Zaboravljaju se sve one njegove mnogobrojne mane, propusti i zabrane, koje su onemogućile raniju i nužnu demokratizaciju SFRJ. Zaboravljaju se i one njegove osobine koje ga dovode u vezu sa autokratama i diktatorima, kojima je obilovala povijest, a naročito ona XX stoljeća. I naravno, ne bi bilo sporno da se Tita prisjeća sa pijetetom, odmjerenim poštovanjem, da mu se odaje priznanje kao ličnosti zaslužnoj za jedan dio historije bivše zemlje. Ali, ne umjesto toga, demonstrira se fanatični, gotovo patološki zanos, nekrofilični plač, za čovjekom koji je mrtav već desetljećima. Taj pir primitivizma i kolektivističke opijenosti u kojoj grupe nekih naših suvremenika nastavljaju komunicirati i obraćati se mrtvom čovjeku kao “živom-živcatom“, degutantan je i problematičan. Da nije tragično, bilo bi komično. (No, u zemlji ekstremnih kontrasta, aktualna recepcija Tita često se odvija i na drugačiji način. Potpunim omalovažavaljem njegovog “lika i djela“, lažiranjem povijesnih činjenica, obično u svrhu promocije profašističkih ideologija - četničkih, ili ustaških.)
Dakle, na pragu iskoraka iz mračne ratne prošlosti, vremena obilježenog krvavim stradanjem, uništavanjem, ovdašnji zagovarači boljeg i drugačijeg od trenutno užasnog stanja, opterećenog nacionalizmom, primitivnim izrabljivanjem, socijalnom i uopće životnom bijedom i nesigurnošću, dakle oni koji se tobož svrstavaju u korifeje i zagovarače evropskih vrijednosti, oni, baš oni raspiruju najcrnji populistički sentiment, sviraju u frulu sigurnih nota, melodije iz prošlosti uz čije zvuke su mnogi bili sretni. Logika je slijedeća: zašto se truditi oko novih metoda, zašto tražiti putove bolje od svih dosadašnjih, ali ipak poznatih u svijetu, zašto profilirati društvo u raznovrsnosti, jačati pojedince u slobodi, zagovarati osobnu odgovornost, mišljenje, pluralizam, zašto se uopće truditi, jer, zaista, trud je potreban za ovdašnje zapuštene mase. Jednostavnije je sve zavrtjeti nazad u vrijeme nategnute idile, idile u kojoj je opet biti u čoporu i papagajski klicati (doduše ne nacionalnom, etničkom idolu, ali ipak idolu) vođi spas od neizvjesnosti, budućnosti. Izvjesnost populizma, sadržaja u kojim se oplakuje mrtvac, i s njim komunicira kao da je još živ, ili se sprema da uskrsne (opskurnost ove nekrofilične perverzije je nevjerojatna), nešto je što se u političkom diskursu naziva manipulacijom i najjeftinijim i opasnim trikom. Zamislite kakva se poruka šalje svijetu od kojeg se očekuje podrška za pristup evropskim institucijama i uspostava njihovih standarda. Svijetu u kojem desničarski konzervativci vode glavnu riječ, a socijaldemokrati i liberalno nastrojeni pojedinci muku muče sa vlastitim predrasudama, ksenofobijama, strahovima od masovnih, populističkih sadržaja, naročito onim lijeve provenijencije i sl. Eto, takvom svijetu, od kojeg očekujemo da nas prihvati, domaće “zdrave snage“, sa kao svjetskom vizijom, odavde šalju slike podmlatka ojačanog ohrndalim aparatčicima i nezadovoljnicima svake vrste, dakle slike mase koja nosa slike mrtvog čovjeka, kliče mu, kune mu se, i spremaju se, najavljuju, da ponovo nosaju mu štafetu. Svaka čast!