Jesen/Zima 2012

  Arhitektura kao poetska slika
  Sandra Uskoković
 
 

Eros i imaginacija
U knjizi Builtupon Love: Architectural Longingafter Ethicsand Aesthetics kanadski povjesničar i teoretičar arhitekture Alberto Pérez-Gómez razotkriva nam inherentni odnos između erosa i arhitekture, kao i bitnu povezanost između etike i poetike, odnosno arhitektove želje da oblikuje lijepi svijet i imperativa arhitekture da društvu zajamči bolje i ugodnije mjesto. Pérezova je knjiga iznimno važan antidot današnjem prekomjernom intelektualizmu kako same arhitektonske teorije tako i same arhitekture, arhitekture otuđene od života, formalističke i autoreferencijalne.
Mitološka i povijesna uloga erosa kao superiorne forme čovječanstva oduvijek je bila presudna u stvaranju i doživljaju arhitekture, očitujući se kao svojevrsna paradigma arhitekta/filozofa. Eros koji su osmislili prvi lirski pjesnici klasične Grčke nevidljiva je snaga pomoću koje kreiramo i razumijemo poetsku sliku. Aristotel je izjednačavao želju (eros) s imaginacijom, budući da se želja otkriva kroz imaginaciju, a imaginacija nas potiče da dosegnemo ono što želimo,koristeći pritom metaforu približavanja onoga što je samo po sebi daleko. Eros nas nadahnjuje snagom umilnosti i ljepote (venustas), no eros je onaj koji uvijek traži, nikad smiren i vazda promjenjiv, nikad potpun, nikad dakle ispunjen u vječnoj želji da dobije ono što je lijepo i dobro. Marsilio Ficino je u erosu prepoznavao i bitan element magije, objašnjavajući renesansnog arhitekta kao maga koji gradi u skladu s nebesima i kojemu erotska manija daje krila demijurga, oduzimajući mu razum.
Nažalost, tijekom zadnja dva desetljeća u većini teorijskih razmatranja o arhitekturi, formalna i funkcionalna pitanja su se rigidno odvajala (npr. umjetnost nasuprot inženjerstva ili socijalnog planiranja), a validnost estetske autonomije nasuprot društvenoj relevantnosti reducirala se unutar navedenih antitetičkih okvira. Polaritet između forme i funkcije, kojim je umjetnost suprotstavljena socijalnim interesima, a etika poetskom izrazu, marginalizirao je i gotovo dokinuo krucijalnu povezanost između etičkih i poetskih vrijednosti u arhitektonskoj tradiciji. Poetska arhitektura, za razliku od one formalističke, evocira ono što nedostaje: ona je pokretač imaginacije jer privodi u realnost ono što u njoj nije bilo prisutno, prizivajući ljepotu (venustas) kroz čin igre i zavođenja.
O erosu i njegovu doživljaju često sepisalo i raspravljalo, no zapadna kultura ga zapravo nije uspjela shvatiti, budući da je čitavo vrijeme ostala polarizirana između erosa i agape, između običnog zadovoljstva i apstraktnog milosrđa, pornografije i sentimentalnosti. Erotski je prostor podjednako živući prostor kao i estetski prostor, koji se nipošto ne utvrđuje sistemima moći, u cilju postizanja maksimalne učinkovitosti, udobnosti i kontrole. To je ponajprije prostor otkrivanja enigmatske dubine i neizvjesnosti – razotkrivanja nepoznatog u starom i poznatog u novom. Neostvariva, neuhvatljiva težnja erosa bit će na neki način nadomještena u kasnoj modernoj kulturi beskonačnim konzumerizmom.1 U današnjoj modernoj zapadnoj civilizaciji teži se ostvarenju individualne sreće i slobode kao prirodnog prava demokracije, a uloga se arhitekture svodi na osiguranje zadovoljstva pojedinca i otklanjanje bilo kakve boli. U takvoj je hedonističkoj kulturi i dalje dominantna funkcionalistička utopija u kojoj su sve želje ispunjene materijalnim sredstvima, prema maksimalnoj učinkovitosti, ekonomiji, komoditetu ili zabavnoj vrijednosti, bez obzira na “opravdanja” suvremene arhitekture što ih ona iznalazi bilo u vlastitoj ekološkoj odgovornosti ili visokim umjetničkim aspiracijama.
Arhitektura kao komunikacija
S 18. stoljećem teorija je arhitekture pod utjecajem senzualističke filozofije Davida Humea uvrstila za polazište lingvističku analogiju u elaboraciji arhitektonskog izraza kao kulturološke konstrukcije. Analogija između prostora jezika i prostora arhitekture otvorila je prostor komunikacije unutar kojega jezik i arhitektura spajaju ljudski realiteti gdje jedino pjesnici “oslobađaju” jezik. Pjesnici, naime, odbijaju govoriti jezikom dominantne tehnološke kulture, kao što i svaka kreacija poetske arhitekture odbija konvencionalan način građenja, tehnološki i formalni “jezik” arhitekture. Poetska arhitektura ima boju, ritam, teksturu i jedinstvena je forma komunikacije koja transcendira sam jezik, premda nikad ne prestajući biti samim jezikom. Stoga će arhitektura “biti pjesma tj. poezija” ako izražava nešto više negoli vlastite dijelove, materijale, proces konstrukcije, ideologiju ili identitet njezinih korisnika. Arhitekturu možemo usporediti i s muzikom (formom pjesništva) jer učestalije komunicira emocije nego diskurzivnu misao. K tome, svaki je doživljaj arhitekture ukorijenjen u ritmu – korijenu samog života, a upravo se kroz poetsku sliku naglašava ritam kao bitni nositelj čina zavođenja tj. ostvarenja želje. Arhitekt zato koristi ritam, svjetlo i sjenu, kako bi rekreirao naš prvi susret s “dubinom” ljudske građevine. Primjerice, kada je Vitruvije pisao o prirodi arhitektonskog reda, prizivao je upravo euritmiju muzike.2 Uostalom, poetska slika arhitekture nikad ne počiva na reprezentacijskom sustavu, radnim crtežima ili građevnom materijalu, jer se ne može isključivo reducirati na objekt koji je sačinjava. Arhitektura nije prepisivanje, arhitektura je prevođenje poetskih oblika (crteža, modela i građevina), podjednako kao što ni poetsku sliku nije moguće definirati, budući da je poetsko djelo nemoguće parafrazirati. Poetski moment je transformativan: zbližava odsutnost i prisutnost, tišinu i riječ, prazninu i obilje, otkriva naše izvorno i trajno stanje i potvrđuje naš konstitutivni nedostatak opstanka. Riječima Octavia Paza “poetska slika je ključ ljudskog stanja: ona omogućuje da dohvatimo smisao naše vlastite smrtnosti i iskusimo podudarnost života i smrti u jednom trenutku u kojem nestaje konvencionalna temporalnost”. 3 Da bi prenio taj trenutak uvida, pisac ga opisuje, dočim ga pjesnik priziva u obliku iskustva sa svim svojim kontradiktornim obilježjima.
Kroz otkrivenu lingvističku analogiju arhitektura se identificirala kao zbir riječi (arhitektonskih linija) i fraza (arhitektonskih redova), težeći čistoj i elegantnoj dikciji, snažnoj i uvjerljivoj, uvijek dostojanstvenoj, čak i u svojoj jednostavnosti. Arhitektura mora jasno komunicirati i pridonositi komunikativnom prostoru, ali ne na način da slijedi znanstvena pravila ili teorije. Aristotel je prepoznao retoriku kao temeljnu disciplinu koja omogućava izražavanje istine i u etici i poetici, i kao takvu krucijalnu za politiku i umjetnost.4 Stoga je arhitektura kao retorika i prostor društvene komunikacije nužna za proširenje komunikativnog prostora kulture. Bez ovog odnosa prema društvu, malo je nade u koherentnu arhitekturu (ili koherentnu kulturu) neovisno o arhitektovim talentima.
Ponovno otkrivanje poetske slike desilo se tek s avangardom 20. stoljeća, koja je ne samo razotkrila nego ujedno i proširila njezino značenje. Svjestan sposobnosti arhitekture da dotakne i zavede, Adolf Loos je građevinu poimao kao predmet želje, čija se “odjeća” i prostorne kvalitete otkrivaju u vremenu, sugerirajući prisutnost naizgled nevidljivog. Duchamp je pak proklamirao kraj retinalne umjetnosti kao estetičke paradigme 18. stoljeća, u čijem je opusu upravo eroticizam ključni element, budući da njegovi “ready-made” objekti namjerno uvode prekid potpunog, konačnog ispunjenja (ostvarenja želje), ali istovremeno i razotkrivaju vlastiti, iznenađujući poetski potencijal. Time je Duchamp transformirao naše vizualne mehanizme, uokvirene tradicijom perspektive, u nov izvor značenja, u sredstvo poetske slike, postavivši tako svojim revolucionarnim djelom radikalna pitanja koja su ukazala na samu prirodu i poziciju umjetnosti.
Nažalost, današnja pretjerana estetizacija arhitekture, kao i njezina manifestacija u samo-zadovoljavajućim fantazijama, ne dozvoljava učinkovitu društvenu participaciju, niti pak daje odgovor na krucijalna pitanja čovječanstva. Nietzsche je vidio mogućnost poetske ekspresije kao bitnog atributa novog čovjeka ili nadčovjeka koji se može spokojno suočiti s ponorom.5 Jedna od zadaća umjetničkog djela je upravo suočavanje s ponorom ili bezdanom defamilijariziranog svijeta i zato poetska forma arhitekture kao takva zahtijeva participaciju na način da njezina retorika ne otkriva isključivo govornika (umjetnika) nego i sam svijet.
Poetska slika u suvremenom svijetu
Suvremena kultura je vrlo skeptična oko društvene uloge arhitekture, a razočaranost modernističkim, utopijskim i ideološkim programima rezultirala je potragom za prvenstveno učinkovitim skloništem i potom estetskim zadovoljstvom u arhitekturi. Današnji svijet iznimnih tehnoloških postignuća, neiscrpne pornografije i zavodničkog publiciteta, ignorira važnost imaginacije, budući da ga uglavnom pokreće princip učinkovitosti kao apsolutne vrijednosti u svim segmentima života, princip koji se može demonstrirati kroz matematičku argumentaciju. Na području tehnologije, specijalizacija je postala jedinom izvedivom opcijom za širenje informacija - pozicija koja zanemaruje potrebu za povijesnim znanjem nužnim za naš etički odgovor u sferi ukupnog životnog iskustva, ovdje i sada. Unutar ovog okvira, arhitektura se javlja kao ništa više do učinkovita i u najboljem slučaju estetski zanimljiva građevina u svijetu koji bi radije egzistirao na kompjuterskom ekranu.
Otkrivanje se poetske slike, naime, odvija u dijalogu, kroz duboko razumijevanje povijesti i kulture, i gotovo nikad kroz jednostavnu aplikaciju specijalizirane tehnologije. No, nažalost, “jezik proze” postao je vodećim analogonom za arhitektonsku produkciju i njezino globalno prihvaćanje još od vremena postrevolucionarne Francuske. Od arhitekture se očekivalo da izrazi neposredne i nedvosmislene poruke diktirane ideologijom ili tehnologijom. Povijest arhitekture se tako uglavnom podučavala kao sekvenca stilova ili funkcionalnih tipova i kao proizvod anonimnih društvenih snaga. Arhitektura je tek nedavno počela shvaćati svoj pravi potencijal, i to ponajprije kroz hermeneutički pristup koji angažira složenost povijesnog realiteta i zahtijeva od arhitekta široke kulturološke temelje kako bi mogao generirati etički odgovor. Bilo bi neetično pretendirati da postoji jedinstven i apsolutni sustav vrijednosti koji bi se reprezentirao u arhitekturi, artikuliran u jednoj mitologiji, dogmatskoj religiji, racionalnoj ideologiji ili tehnologiji. Najautentičnija arhitektura jest ona koja otvara sebe prema ponoru i smislena je u mjeri u kojoj ne funkcionira isključivo kao znak. Posrijedi je arhitektura koja se poput poezije protivi proznom ili znanstvenom jeziku.
Arhitektura je stoljećima nudila poetsku orijentaciju čovječanstvu kroz razne moduse proizvodnje. Istovremeno poetska ali i kritična, djela arhitekture provociraju imaginaciju sugovornika, destrukturirajući mehanizme koji isključivo ispunjavaju pragmatične potrebe. Upravo kroz poetsku sliku, koja je istovremeno destabilizirajuća i produktivna, arhitektura otvara prostor želje,“zavodi” učesnika u želji za novim spoznajama, transcendirajući radije nego skrivajući našu vlastitu prolaznost. Kontinuitet između arhitekture, kulture i društva ne može se uspostaviti kroz naivni kontekstualizam, nejasne ekološke interese, odričući se pri tome od poetske imaginacije. Jedino kroz prirodu poetske slike možemo početi razvijati kritički pogled koji razlikuje poetsko djelo u erotskom prostoru od estetskih objekata koji su čisti proizvodi pomodarstva. Jasno je naime da arhitekt nije mistični stvaratelj (koji bi stvarao izvan samog jezika) niti je proizvodni inženjer (koji bi djelovao unutar matematičkog jezika). Glavna je preokupacija arhitektonskog diskursa etička, a ona pak zahtijeva uporabu lingvističke dimenzije kulture. I zato je jasno da njezin rezultat nikad ne može biti instrumentalna, univerzalna aplikacija u vidu određenog stila ili metode.
Djela umjetnosti i poezije ne samo da su u mogućnosti dirnuti i promijeniti nas, nego ona i zasnivaju našu egzistenciju kroz kulturni identitet. Upravo je nedostatak imaginacije često u korijenu naših najgorih moralnih poraza, jer: “ Imaginacija je naša sposobnost za ljubav i suosjećanje, za prepoznavanje (erosa) i valorizaciju drugoga (agape), za razumijevanje drugog poput sebe (philia), usprkos razlikama u kulturi i vjerovanjima”.6 Gilles Deleuze kaže da je igra, kao afirmacija, rezervirana za misao i umjetnost, gdje su pobjede osigurane za one koji znaju igrati, a umjetnosti omogućeno da uznemiri realnost i ekonomiju svijeta.7 Zato igrajući se materijalima i modalitetima reprezentacije, te namjerno uznemirujući pretpostavljenu linearnost planiranja u zadaći oblikovanja, arhitekt može biti u boljoj poziciji da predstavi ljudske aktivnosti i prostor življenja, izbjegavajući pri tome mehanizme koji reduciraju životni prostor na puki geometrijski entitet.
Današnja konzumeristička ekonomija isključivo počiva na učvršćivanju i iskorištavanju želje za posjedovanjem i potrošnjom, unoseći dvosmislena značenja zamaskirana prijetvornom neutralnošću tehnologije, zbog čega je i postala glavnim protagonistom u našim psihosomatskim patologijama i političkim krizama. Ovakvo nerazumijevanje erosa, jer želja za konzumiranjem zahtijeva odricanje od osobne imaginacije, izazvalo je veliku dezorijentaciju u kulturi i društvu. Naime, kad tehnologija pokušava ostvariti “ideal”, očekujemo sreću iz ispunjenja tog ideala,a pravi prostor želje pritom nestaje, zamijenjen replikom - prostorom potrošnje, beskonačno projiciranim u utopijsku budućnost. Poetska arhitektura, izvan utopija progresa i univerzalne civilizacije, teži ostvariti suosjećanje i zavoditi kroz lijepe forme i odgovoran program. Ocrtane u navlastitim lingvističkim i kulturalnim horizontima, arhitektonske su prakse u mogućnosti proizvesti smisleni rad otkrivanjem i transcendiranjem njihova lokalnog kulturnog i povijesnog stanja. Usprkos opasnostima solipsizma, koji je svojstven modernom stvaralaštvu (nedostatak kozmologije, jedinstvene tradicije življenja, ili skupa rituala prema kojem bi orijentirali naše živote), mogućnost implementacije stvaralaštva kao igre ovisi o arhitektovom htijenju da angažira osobnu imaginaciju u potrazi za ljepotom, potrazi koju prati neizbježna predanost da se uči od povijesti i tako kontinuirano oštri razumijevanje samoga sebe i svojega svijeta.

.

Bilješke

1 Jean –LucMarion, Le Phénomène érotique (Paris: Bernard Grasset, 2003)
2 Vitruvius, Ten Books on Architecture (Cambridge: Cambridge University Press, 1999)
3 Octavio Paz, The Bowandthe Lyre: The Poem, the Poetic Revelation, Poetry and History (Austin: Universityof Texas Press, 1991)
4 Samuel Henry Butcher, Aristotle’s Theory of Poetry and Fine Art (New York: Dover, 1951)
5 Friedrich Nietzsche, Volja za moć (Zagreb: Mladost, 1988)
6 Sir Richard Kearney, The Wake of Imagination: Toward a Postmodern Culture (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1988)

7 Gilles Deleuze, Logiquedusense (Paris: Les Éditions de Minuit, 1969)