Jesen/Zima 2012

  Karl-Josef Kushel (2011): ŽIDOVI, KRŠĆANI, MUSLIMANI, Svjetlo riječi, Sarajevo.
Cvitković, Ivan (2011): MOJ SUSJED MUSLIMAN, Školska knjiga, Zagreb
  Dino Abazović
 
 

”... Danas se milijarde ljudi mole za mir i ne bi me iznenadilo da većina njih vjeruje svim svojim srcem kako najbolji put za postizanje mira širom svijeta vodi upravo kroz njihove vjerske institucije, radilo se o kršćanstvu, judaizmu, islamu, hinduizmu, budizmu ili bilo kojem od stotina drugih religijskih sustava. Štoviše, mnogi ljudi misle kako je najbolja nada za čovječanstvo ta da se okupe sve religije svijeta u razgovoru, međusobno se poštujući, i konačno dogovore o tome kako će se ophoditi jedna prema drugoj. Možda su u pravu, ali oni to ne znaju. Gorljivost njihova vjerovanja ne može zamijeniti čvrste pokazatelje, a pokazatelja u prilog takvom divnom nadanju baš i nema mnogo. Zapravo, oni uopće nisu uvjerljivi, budući da jednako toliko ljudi, kako se čini, iskreno vjeruje da je mir u svijetu manje vrijedan, i kratkoročno i dugoročno, od globalnog trijumfa njihove vlastite religije nad konkurencijom. Neki vide religiju kao najbolju nadu za mir, čamac za spašavanje koji se ne usuđujemo zaljuljati kako ga ne bismo prevrnuli i izvrgnuli se pogibelji, dok drugi smatraju religijsko samopotvrđivanje glavnim izvorom sukoba i nasilja u svijetu te jednako gorljivo vjeruju kako je vjersko uvjerenje grozna zamjena za staloženo, upućeno promišljanje. Oba su puta popločana dobrim namjerama. Tko je u pravu? Ne znam.”
Navedeno piše na stranicama 27 i 28 glasovite knjige ”KRAJ ČAROLIJE: Religija kao prirodna pojava” (Naklada Jesenski i Turk, 2009, Zagreb) Daniela C. Dennetta, jednog od najslavnijih i najcjenjenijih živućih filozofa, kojeg u posljednje vrijeme, rekao bih odveć simplificirano, najčešće spominju u ”osovini” sa  Christopherom Hitchensom i Richardom Dawkinsom. No to je za neku drugu raspravu – važnije je uvidjeti kakve citat ima veze sa knjigom ”ŽIDOVI, KRŠĆANI, MUSLIMANI: Podrijetlo i budućnost” Karl-Josefa Kuschela, uglednog teologa iz Tubingena, a u izdanju „Svjetla riječi“ iz Sarajeva. Da bismo tu vezu što očitije uvidjeli, najplauzibilnije jeste krenuti ulomkom iz same knjige, tačnije iz njenog proslova pod naslovom ”Šta je u igri”, stranica 31. na kojoj Kuschel ispisuje:
”Danas su antagonističko-odbojne tendencije među ljudima triju religija postale jače. Deviza glasi: osiguranje identiteta preko novog profiliranja jednog protiv drugog. Odbojnost se naziva ‘jasnoća’ i ‘odlučnost’. Bezobzirno prikazivanje sebe kao onoga koji ima pravo na vjersku slobodu. Vjerska sloboda kao slobodni prostor za nekontrolirane religiozne prakse...”.    
Veza je, bar se meni čini, više nego očita. Međutim, da neke od potencijalnih čitaoca ove vrijedne knjige ne bih naveo na ”krivi” put, bilo da ih a priori prije čitanja ”obeshrabrujem” ili neke pak a posteriori nakon čitanja knjige ”razočaram”, dalje u ovoj knjizi neće naći mnogo mjesta sličnih ovome ulomku. Međutim, upravo zbog minuciozno izrečenih Denettovih konstatacija i konstatacija mnogih drugih koji više ili manje dobronamjerno ukazuju na metanoiu, potrebu preobraćenja nakon što se suoče sa tamnom stanom povijesti unutar svake od religija, ali i onu krvlju ispisanu njihovim međusobnim odnosima (što, evidentno je, ne spori ni sam autor), ova knjiga je pisana sa drugačijom vizijom, vizijom koju nekoliko stranica dalje od citiranog ulomka Kuschel konstatira na slijedeći način:
”Ovu knjigu nosi uvjerenje: uzajamno vrednovanje među ljudima različitih religija ne slijedi iz dobre volje, najboljih namjera, političkog kalkuliranja ili prosvjetiteljskog duha vremena (koliko god je sve to važno), nego prije svega i najprije iz refleksije o praobjavama na koje su ljudi različitih religija obvezani... Trijaloško mišljenje je suprotnost izolirajućem i totalitarnom mišljenju” (str. 35)
Stoga se i usuđujem konstatirati – ova knjiga je zapravo programatska, to jest gotovo sedam stotina stranica teksta koje sadrže informacije, činjenice, analize, interpretacije, dijelove svetih spisa i još mnogo toga, napisane su u prilog ”abrahamskoj ekumeni sad i odmah”. Odnosno, Kuschel svojim rukopisom iznova postavlja nove premise za određivanje odnosa između židova, kršćana i muslimana širom svijeta.  
Njegov prethodni imperativ glasi -- od konfrontacijskog do odnosnog mišljenja! Ali ima tu i jedno važno -- zašto? Zato što ”svijet je u agoniji...”, a što je i početna konstatacija Deklaracije za svjetski etos (usvojene i potpisane još 1993. u Chicagu na II zasjedanju Parlamenta svjetskih religija) a nastale u ”radionici” globalne zaklade Weltethos kojoj je knjiga i posvećena. Kuschel kao da hoće rukopisom kazati kako su u svakoj krizi sadržane i mnogobrojne prilike, tj. mogućnosti. Odnosno, ako se zapitamo nad činjenicom da postoje problemi u međureligijskom dijalogu, odnosno sa međureligijskim dijalogom, nije li onda mudro tražiti rješenja problema prvo u unutarreligijskom, u ovom slučaju untargrupnom (intrakonfesionalnom) dijalogu upravo o pitanju međureligijskog dijaloga? Pa kad jednom ne bude sumnje u neophodnost dijaloga sa Drugim, bivati će moguće prihvatiti Drugog kao ravnopravnog partnera, a ne kao oponenta u dijalogu, bivati će moguće dopustiti drugom da se predstavi onakvim kakav jeste, a ne istrajavati na svojim predodžbama o drugom kao referencijalnom okviru iz kojeg se (po)kreće.  Bolje od mene o tome govori Mahmoud Ayoub kada ističe da
„... potreba međusobnog priznanja i prihvatanja je dugoročan cilj, koji uvijek mora usmjeravati naše napore ka plodotvornom spiritualnom, moralnom, teološkom i društvenom dijalogu. Uzajamno prihvatanje ne smije stati na priznanju, čak ni na prihvatanju postojanja drugog kao ljudskog bića i dobrog susjeda. Radije, muslimani i kršćani moraju prihvatiti jedni druge kao prijatelje i partnere u potrazi za društvenom i političkom pravdom, teološkom harmonijom i spiritualnim napretkom na njihovom putu ka Bogu, koji je njihov konačni cilj.“
Tako i Kuschel, mnogo šire, elaboriranije, sa neospornom teološkom erudicijom i životnim iskustvom u kontaktima sa Drugim, pišući o podrijetlu i budućnosti židova, kršćana i muslimana ovom knjigom zapravo zagovara iznova i uvijek  jedno -- međureligijski umreženo mišljenje i djelovanje. Ko pročita, tj. prostudira ovaj rukopis uvidjet će – svaka drugačija argumentacija naprosto je neodrživa, intelektualno i spiritualno indiferentna, jadna i otužna. Nadam se da će biti prezrena i odbačena!
Nekako u isto vrijeme kada se kod nas pojavljuje prijevod Kushelove knjige,  izdavačka kuća „Školska knjiga“ iz Zagreba štampala je naslov „MOJ SUSJED MUSLIMAN“ sociologa Ivana Cvitkovića.  Doista, malo kad je naša stručna i ostala zainteresirana javnost imala priliku dobiti na uvid za tako kratko vrijeme dva veoma interesantna štiva slične tematike, ali pisana iz različitih teorijskih i znanstvenih perspektiva.  
Evo o čemu je riječ kada je u pitanju knjiga Ivana Cvitkovića. U zaključnom poglavlju zbirke eseja ”THE PLACE OF TOLERANCE IN ISLAM” (u uredništvu Joshua Cohena i Ian Laguea, Beacon Press, Massachusetts, 2002) Khaled Abou El Fadl – s obzirom da je napisao i centralni/uvodni esej kao osnovu za raspravu objavljenju u zborniku - odgovara na promišljanja Tariqa Alija, Amine Wadud, R. Scota Applebyja, Miltona Viorsta i drugih na zadatu temu, ali ipak posebno se referirajući na pitanja koja je tom prigodom postavio John L. Esposito – dakle, fundamentalna pitanja sa kojima se suočavaju muslimani glase: Koji islam? Koja od mnogih manifestacija islama kroz istoriju oblikuje moralnu osnovu i značenje ove velike religijske tradicije? Šta će muslimani raditi sa svojom prošlošću? Kako će je dovesti u vezu sa sadašnjošću? Kako će se muslimani odnositi prema ”Drugom”? Po Abou El Fadlu, taj proces muslimanskog samodefiniranja kompliciraju kako unutarnji tako i vanjski faktori, ali mu se čini značajnijim postaviti suštinski jednako važno (kontra)pitanje – ne radi li se tu zapravo o tome da li će ne-muslimani biti voljni tolerirati muslimane, a ne obrnuto? I doista, već u samom uvodnom dijelu pomenutog eseja Abou El Fadl prepričava doživljaj sa predavanja u New Yorku koje je držao neposredno nakon terorističkih napada septembra 2001, a gdje su ga pozvali da govori o toleranciji u islamu. Ključ njegov predavanja odnosio se na zagovaranje onoga što naziva ”imperativom zajedničkog pothvata dobročinstva”. Međutim, jedna od prvih reakcija iz publike došla je od starije žena, koja se predstavila kao New Yorkerka i koja mu je tom prilikom rekla: ”Nakon 11/9 i svega što se desilo, kao Židovka i osoba koja podupire Izrael, moram vam priznati da me je strah od ljudi koji izgledaju poput vas – zapravo ja se vas bojim! Dakle šta nam možete kazati da bi se ljudi poput mene osjećali sigurnije?” Profesor Abou El Fadl joj nije htio kazati ono o čemu je mislio – a mislio je koliko se on sam zapravo uplašio od nje i njene reakcije. Nije odgovorio smatrajući i da ga dotična gospođa u tom momentu vjerovatno ne bi mogla razumjeti – po njemu, ona je u svom neznanju perpetuirala dinamiku u kojoj je većina muslimana zarobljena posljednjih nekoliko decenija: na stranu ovakva ili onakva interpretativna tradicija, na stranu citati iz Qur’ana, minuciozne profesorske interpretacije, na stranu liberalni islam – ključno pitanje je da li su muslimani prijetnja sigurnosti ili ne?
Knjiga Ivana Cvitkovića – „MOJ SUSJED MUSLIMAN“ – u podtekstu ima gotovo istovjetno polazište: kakvu sliku imamo o svojim susjedima muslimanima, da li je ta slika realna i do koje mjere predstavlja odraz stvarnosti... odnosno, preciznije rečeno, koliko ne-muslimani poznaju svoje susjede muslimane (ali isto tako, doduše ne u tolikoj mjeri pa ipak značajno prisutno, koliko susjedi muslimani poznaju, u ovom slučaju, u prvom redu kršćane)?
Odmah treba primijetiti da detaljno neznanje jednih o drugima nije specifikum samo u Sjedinjenim Američkim Državama ili drugdje, nego je i te kako prisutno i kod nas, i to već predugo, pa nas tako Cvitković o tome podsjeća preko Miroslava Krleže:
”Kako se ne sjetiti Krležinih zapisa o ovim ‘samozaglupljujućim uzajamnim negacijama, koje se trajno inspiriraju prije svega neznanjem, a zatim svjesnim izvrtanjem istine!’” (str. 15)
Dakle, kontra neznanju i protiv izvrtanja istine, ovom knjigom Cvitković nudi drugačije horizonte za kontekstualiziranje narativa o islamu i muslimanima na početku novog milenija. U disciplinarnom smislu, knjiga je prelaz od klasične intervencije sociologije religije u polje religiologije, što ne bi trebalo da iznenađuje, s obzirom da tematski problematizira dva važna fenomena – religiju i religioznost, odnosno islam i muslimanstvo. Prostorno je knjiga usmjerena na evropski kontekst, specifično na Bosnu i Hercegovinu, što je posebno bitan detalj, s obzirom da ovdje, za razliku od nekih drugih prostora i kultura, još nije došlo do masovnijeg procesa deteritorijalizacije islama. Podsjećanja radi, islam je u Bosni i Hercegovini još uvijek snažno utjelovljen u lokalnu kulturu i odolijeva pritiscima koji dolaze od različitih transnacionalnih interpretativnih oblika mišljenja, stavova, diskursa i prakse.
Prva poglavlja u knjizi pregled su common knowledgea o islamu kao svjetskoj religiji, od nastanka, naučavanja, običaja, obreda i blagdana, do moralnog naučavanja. Međutim, interesantno je da već tu imamo inkorporiran komparativni pristup sa kršćanstvom, ali dakako bez vrijedonosnih orijentacija i prosuđivanja. Moja radna pretpostavka jeste da je tako i iz tog razloga što je knjiga namijenjena prije svega, uvjetno rečeno, čitalačkoj publici sa ”kršćanskim backgroundom” što je dakako legitimna, a čini mi se i plauzibilna pozicija – naime, uz detaljan prikaz islamskog naučavanja nije naodmet ”podsjetiti” i same kršćane na osnovne postulate na kojima se zasniva ecclessia communio. 
Središnji djelovi knjige nude promišljanja o političkom i društvenom kontekstu Europe danas, odnosno tu se problematiziraju neki važni aspekti odnosa religijske zajednice – društvo – država, a kroz prizmu debate o demokraciji i ljudskim pravima, religijskim i vjerskim slobodama, kao i procesima eurointegriranja, odnosno mjesta i uloge religije u Evropi kako kroz povijest tako i danas. Prisutno i u drugim dijelovima knjige, upravo u ovim poglavljima naročito dolazi do izražaja pravo malo bogatstvo podataka, indikatora, statističkih referenci i pokazatelja koji podupiru i ilustriraju navedene argumente.
Uvjetno rečeno treći (završni) dio knjige sadrži poglavlja u kojima autor ulazi u srž debata oko tzv. kontroverznih pitanja koja su po definiciji u prvom planu dnevnih agendi temata ”islam danas” – ergo:  džihad, marama, položaj žene u islamu, vehabizam, terorizam. Na tim stranicama čitaocu postaje više nego jasno u čemu se ogleda autorova prednost višedecenijskog znanstvenog bavljenja pitanjima religije. Bez pretenzija da arbitrira, Cvitković tu nudi argumentaciju pro at contra za informiranu debatu o ovim otvorenim pitanjima, ne libeći se iznijeti dakako i svoje stavove, ali na način koji ja razumijevam kao poziv za dalji razgovor i diskusiju, a ne kao nuđenje konačnih odgovora kojima bi se mogućnost za dijalog unaprijed eliminirala. Na momente polemičan ali, siguran sam, mnogima potencijalnim čitaocima intelektualno veoma izazovan dio knjige.  
Kontra neznanju i protiv izvrtanja istine, pišući neostrašćeno i o najkontroverznijim temama, Cvitković na sebi svojstven način kritički propituje onu poziciju koju Jose Casanova naziva ”neizgovorenim kulturnim zahtjevima” prema muslimanima u dominantnom judeo-kršćanskom kulturnom miljeu. U isto vrijeme fokusiran je i na unutargrupnu dinamiku među muslimanima koju karakterizira prisustvo nerijetko i dijametralno suprotnih pozicija prema tzv. Zapadu, i sa neizvjesnim ishodom koja će od paradigmi kratkoročno ili dugoročno imati primat u javnoj sferi.

Ova knjiga Cvitkovića bit će naročito od koristi onoj čitalačkoj publici koja nije imala priliku ranije se družiti se sa literaturom u ovoj oblasti, a samim stručnjacima i istraživačima orjentir da je zapravo jednako važno znati postaviti ključna pitanja kao i davati odgovore na njih.

Mahmoud Ayoub, „Christian-Muslim Dialogue: Goals and Obstacles“, The Muslim World, Volume 94, July 2004, str. 315.