Jesen/Zima 2012

  Bugarska, moja patnja
  Julija Kristeva
 
 

1. Koji jezik?
Nisam izgubila materinji jezik. Vraća mi se, sve teže i teže, priznajem, u snu; ili kada čujem svoju majku kako govori te poslije 24 sata potapanja u toj sada dalekoj vodi iznenada otkrijem da prilično zgodno plivam; ili kada govorim neki strani jezik – ruski ili engleski, na primjer; gubeći riječi ili gramatiku grčevito se držim tog starog pojasa za spasavanje koji mi je iznenada na raspolaganju, zbog mojih korijena koji, uostalom, ne spavaju tako dubokim snom. Francuski mi ne dolazi u pomoć kada zapnem s nekim artificijelnim kodom, niti kada sam umorna pa presuše moji dodaci i multiplikacije, nego srećom bugarski, koji mi govori da nisam izgubila svoje početke.
Pa ipak, bugarski je za mene danas skoro već mrtav jezik. To jest jedan dio mene polagano se gasio dok sam učila francuski kod dominikanskih sestara, zatim u Francuskoj alijansi i onda univerzitetu; egzil je dokusurio to staro tijelo, kako bi ga zamijenio drugim – prvo fragilnim i artificijelnim, zatim sve više neophodnim, a sada jedinim živim – francuskim. Skoro sam spremna povjerovati u kršćanski mit o uskrsnuću dok osluškujem to rascijepljeno stanje moga duha i tijela. Nisam prežalila materinji jezik na način da bi ‘’svršeno’’ žalovanje predstavljalo ravnodušnost, brazgotinu, dakle zaborav. No nad tom zakopanom kriptom, nad tim ustajalim rezervoarom, koji se usmrdio i koji se drobi, sagradila sam novo prebivalište u kojem stanujem i koje me nastanjuje, i u kojem se odvija ono što bismo mogli nazvati, možda malo pretenciozno, istinskim životom duha i tijela.
Doživjela sam neiskaziv šok od te biserne magluštine koja je jedva dodirnula Atlantsku baruštinu i upija u svili kantona krikove galebova klaukavaca i nonšalantni popodnevni odmor divljih patki. Sanjam o proljeću u kojem bi svi automobili mirisali, a jadni konji zobali cvijeće. Apollinaire. Od te mekosti koja je moje utapanje u biću, a koju niti jedna riječ u cjelini ne sažima, koju riječ ‘’radost’’ banalizira, dok je riječ ‘’ekstaza’’ balzamira, zadržavam naglašenu jasnoću francuskih riječi. Na granicama mojih opažanja neprimjetan drhtaj traži francusku riječ; istovremeno i obrnuto, odnekud odozgo, kasno naviranje tog izobilja, čitav kompleks francuske lektire i konverzacija spušta jasnu mrežu koja će mi pomoći da izrazim ono što sam proživjela, da ostvarim vedrinu. Alkemija imenovanja, sama sam s francuskim. Imenovati biće čini me bićem: dušom i tijelom, živim u francuskom.
Međutim, kada se umiješa intriga, to jest svaki put kad mi se biće objavi kao priča – priča o bisernoj magluštini ili divljim patkama ili naravno priča o snu, strasti i umorstvu – uzburkano more koje nije sačinjeno od riječi, ali koje ima sebi svojstvenu muziku, nameće mi nezgrapnu sintaksu i svoje neizmjerno duboke metafore koje nemaju ništa s francuskom pristojnošću i očitom jasnoćom, koje u moj mir ucjepljuju bizantinsku nespokojnost. Tada se ogriješim o svoj francuski ukus. Francuski ukus jeste čin pristojnosti među ljudima koji dijele istu retoriku – isto gomilanje slika i fraza, isti komplet lektire i konverzacija – u stabilnom društvu. Uzalud sam ponovo rođena na francuskom, skoro prije 50 godina, moj francuski ukus ne odolijeva vazda drevnoj muzici koja se javlja na mahove, a koja obavija još uvijek budna sjećanja. Iz tog zajedničkog taloga javlja se strana riječ, sebi samoj strana, ni odavde ni odande, monstruozna je to intimnost. Kao likovi Pronađenog vremena u kojima Proust prepoznaje inkarnaciju dugih godina njihova namjernog i nehotičnog pamćenja, ja sam monstrum ukrštanja.
Na raskršću dvaju jezika i barem dvaju trajanja stvaram idiom koji traži jasnoću kako bi tu izdubio patetične iluzije i pod glatkom spoljašnjošću francuskih riječi poput mramora škropionice otkrio crnu pozlatu pravoslavnih ikona. Gigant ili patuljak, monstrum koji tu nastaje, nikada nije zadovoljan sobom dok istovremeno razdražuje starosjedioce. One u zemlji iz koje dolazi kao i one u zemlji u kojem su ga prihvatili.
Kada se ta tjeskoba – koja je ustvari zračni džep, prestanak disanja, amfetamin – smiri, kako bi sebi pridala razlog postojanja, mogla bih vam objasniti da ta bića s granice, koja je nemoguće razvrstati, kozmopoliti u koje i sebe ubrajam, predstavljaju, s jedne strane, puls modernog svijeta koji je zamijenio njegove famozne izgubljene vrijednosti, zahvaljujući ili unatoč priljevu imigracije i miješanjima, dok, s druge strane, inkarniraju novu pozitivnost koja se naslućuje pri susretu nacionalnih konformista i internacionalističkih nihilista. Preciznije, uvažavamo li historiju o kakvoj pripovijedaju novine, postoje dvije mogućnosti da se suočimo (i da možda okončamo) sa Sarajevom i Krimom: s jedne strane, njegovati jezike i nacionalne kulture (tome ću se vratiti), ali, s druge strane, podupirati još uvijek rijetke vrste, ali na putu proliferacije, štititi hibridne monstrume poput nas, pisaca migranata koji se izlažu riziku da im se kaže kako sjede na dvije stolice; a zašto zapravo, pitam ja vas? Pa zato da bismo stvorili nova bića po jeziku i po krvi, koja nisu ukorijenjena ni u jedan jezik i ni u jednu rasu, diplomate rječnika koji prkose autentičnim, dakle u svakom pogledu militantnim građanima, zbog nomadskog roda koji ne želi da mirno sjedi na svojim stolicama.
A gdje je u tom divnom programu patnja? Očekivala sam to pitanje, ali moj je odgovor samo napola dotjeran. U napuštanju materinjeg jezika leži matricid, ali ako sam patila zbog napuštanja te tračke košnice, meda svojih snova, taj je osjećaj pratio užitak osvete, dakako, i napose ponos zbog ostvarenja onoga što je bio idealni projekt tek rođenih pčela. Letjeti više od roditelja: više, brže, snažnije. Nismo uzalud nasljednici Grka, naša će djeca imati ruski, engleski, francuski, svijet za sebe. Vazda bolna sudbina, egzil je jedini put koji nam ostaje, od Rabelaisa i pada Berlinskog zida, jedini put koji možemo potražiti. Koji je moguće pronaći, samo u potrazi koja zna da je potraga, u egzilu koji se udaljava od izvjesnosti egzila, od drskosti egzila. U svom beskonačnom žalovanju, gdje se jezik i tijelo ponovo rađaju u pulsiranju cijepljenog francuskog, osluškujem još uvijek toplo truplo materinjeg pamćenja: jer na rubu muzičkih riječi i neopisivih vibracija, u blizini smisla i biologije koje moja imaginacija ima sreću stvarati na francuskom – patnja mi se vraća, Bugarska, moja patnja.
To nisam ja. To je materinja memorija, topli leš koji još govori – tijelo u mom tijelu – koje zatitra istovremeno s infrazvukom i informacijama, prigušenim ljubavima i očitim sukobima, gregorijanskom muzikom i trgovačkim sloganima, djetinjom nježnošću, bijednom okrutnošću, političkim, ekonomskim, ideološkim gluparijama, dezorijentiranim ili ambicioznim ljudima, profiterima i lijenčinama, nestrpljivim špekulantima, individualcima bez srama i projekta. A vi otpadnici historije, koji je nastoje sustići a da baš i ne znate kako to izvesti, Bugari, nevidljivi, nepoželjni, bijele pjege u jasnoći, mračni Balkanci probodeni odsustvom radoznalosti Zapada, poput mene. Vaši komplimenti su prigovori, vaše zahvale podsjećaju na zahtjeve, vaše nade se pokreću potištene i utišavaju se prije nego što su se uspjele oblikovati, vaše pjesme plaču, vaš smijeh nagovještava nesreću, vi ste nezadovoljni, ne učestvujete, i premda ste prerano krenuli, stižete prekasno, u prestar svijet, no koji se ne prestaje pomlađivati i ne voli one koji zaostaju. Vi vjerujete da vam sve treba pripadati, zbog nepoznatog razloga, ni zbog čega; želite sve, pod uslovom da možete drijemati, besposličariti, okolišati, zaobilaziti, varati, katkada raditi dok vas to ne ubije; ali zašto se ubiti, moj Bože? Muka mi je od vas, moji bližnji, braćo. Bugarska, moja patnja.

2. Nedostatak ukusa
Zamislimo stvari u drugom pravcu. Na vašem sam mjestu i odmjeravam aroganciju takve pretenzije. Ipak, onima koji su ostali pripada realnost, a to je ono nemoguće, kao što je općepoznato. Sve u svemu, zadatak nije baš različit od mog, samo ide u suprotnom pravcu. U izvornom idiomu (što odmah implicira misli i živote), radi se o tome da se kalemi riječi (što odmah implicira misli i živote), od kojih smo pedeset godina bili odvojeni gvozdenom zavjesom; odvojeni mucavom demokracijom već više od vijeka; suprotstavljenim nacionalizmom kojem nedostaje drugi sadržaj osim otpora prema islamu; i religijom, koja je još od srednjeg vijeka vjerna svojemu srednjem vijeku.
Ne bih voljela biti na vašem mjestu i ne bih raspravljala s onima koji bi me optužili da sam pobjegla upravo od te teškoće.
Počelo je s prevodima Shakespearea i Dostojevskog, da bi uslijedili Faulkner, Beckett, Nathalie Sarraute, Barthes, Foucault, Kristeva (veoma malo) i ostali. Utvrđeno je da nedostaje riječi i u taj ubogi jezik osjetljivih seljaka i naivnih mislilaca utrpali su čitav arsenal posuđenica bez okusa i korijena. Sintaksa je postala troma, a da misao nije postala gipka, vjerovalo se da je bilo pametno što se prenijelo taj esperanto za višejezične univerzitetlije na novinske stupce ‘’liberalne’’, ‘’kultivirane’’ i ‘’otvorene’’ štampe. Eto načina da se postupi drukčije u doba kada je svaka stvar dobra samo onda kada se ‘’otvara’’! I eto nas pred tom slagalicom u kakvu se pretvorila štampa nakon rušenja Berlinskog zida: s jedne strane, uvrede mangupa (voyous), zaokupljenih drugim mangupima, na jeziku mangupa, drugih mangupa koji im ni po čemu ne popuštaju, no lišeni su pikantne drskosti nadrealista; s druge strane, riječi iz drugih jezika jedva modificirane sufiksima koje zaprepaste došljaka kada ih vide napisane na ćirilici, ali neću o tome nagađati, izazivaju sažaljenje apatrida poput mene i migrenu prosječno kultivirane javnosti. S jedne strane, oscilacije prilično skatoloških krajnosti (De Sade,  Rabelais, nađimo malo stila); s druge – smiješne precioze (Diafoirus, Molière, budimo mizantropi). Sa svih strana – nedostatak ukusa. U tome je stvar. Čini vam se nevažnim? Nemojmo žuriti.
Francuzi XVIII vijeka mnogo su govorili o ukusu. Pod ukusom su podrazumijevali ‘’užitke duše’’ kako ih razumijevamo i osobito kakve osjećamo. Sama Enciklopedija donosi slavne članke o ukusu koje potpisuju Voltaire i Montesquieu, koji razmišljaju o općim pravilima koja ravnaju formiranjem ukusa (a utemeljena su na univerzalnosti ljudske prirode i zajedničkoj historiji) kao i legitimnošću individualnih odstupanja. Ne bi ni moglo biti drukčije jer je ukus retorika prepoznavanja: potrebno je da se prepoznajemo, da se prepoznaješ, da se prepoznajemo u nekom autoritetu (crkve ili dvora, a najbolje i crkve i dvora) ili u eliti koja je predviđena da nam posreduje suštinu ili u individualnoj vrijednosti koja se, kao dijete kršćanstva, razvija i u ekstremnoj duhovnosti ili prasku strasti (u općem umu i razumljivoj senzualnosti). Ukus je retorika tog prepoznavanja. Pomoću ukusa ja, koji usmjerava autoritet, klan ili određena osoba, u drugome pronalazim isti jezik kao i u sebi. Ukus potvrđuje razliku mene i drugoga ako i samo ako se ta razlika harmonizira – kušam harmoniju poput okusa – u krilu autoriteta, klana, pojedinaca koji odsada dijele isti jezik.
Ukus je pristojan jer se obraća svojima: onima koji dijele isti autoritet, isti klan, iste individualne vrijednosti. LaBruyère, Sévigné iSaint-Simon nisu ga imali potrebe definirati: ukus se podrazumijevao. Pridonijevši da se uruše orijentiri Starog režima, Enciklopedisti su sebi zadali brigu da osmisle mogućnost novog ukusa koji poznaje slobodu, to jest zablude strasti: ti pred-revolucionari bili su među najciviliziranijim ljudima koje je Zapad upoznao. Malo prije nas, Proust počinje gubiti tlo pod nogama na temeljima krstionice Saint-Marc sve do dvora Guermantesovih, postao je istraživač nedostatka ukusa, kako bi se tome rugao u korist jedinog autoriteta za koji je smatrao da još može garantirati ukus: literature.
Eto na čemu smo, dok se stropoštava barbarstvo, i mafija se nadmeće sa slobodnim preduzetništvom. Nema autoriteta, nema zajedništva, nema pojedinca. Intelektualac je, sve u svemu, kreator jezika, ali u nedostatku tih triju orijentira, neizbježno je izložen nedostatku ukusa.
Inzistiram na toj prividno minornoj tački. Mogla bih naricati nad pretjeranim cijenama na crnom tržištu, jadnim penzijama, smetlištima i muhama u nekad veoma čistoj Sofiji ili o imploziji socijalista u liberalima i obratno, što čini sve stvari nerazlučivima i svaku odluku nemogućom. No radije bih se zadržala na temi ukusa. Počnimo s malim stvarima u kojima se ukrštaju velike.
Nisam sigurna, zaista nisam uopće sigurna da bih na vašem mjestu potražila autoritet, zajednicu, osobu i shodno tome ukus. No pokušala bih izbjeći riječi koje ne proizlaze iz autoriteta skupine ili karizme osobe koja ljubazno dopušta da je prepoznaju drugi podjednako ljubazni. Bez toga, riječi ostaju strani neologizmi zabijeni u mrtav pijesak, snobovi bez smisla, zvučna praznina. Ako im nedostaje pristojnosti, one ranjavaju. Nedostatak ukusa odaje barbarsko stanje društva…

3. Otkada je na Balkanu Bog mrtav?
Patite od kaosa, vandalizma, nasilja. Patite od nedostatka autoriteta. Patite od korupcije, odsutnosti inicijative, nebrige koja udvostručuje nezapamćenu brutalnost pojedinaca, aroganciju mafije i makinacije novih bogataša.
Zapad teško može zamisliti vašu patnju, vaša poniženja. Ne usuđujem vam se reći da dijelim vaše osjećaje, jer – priznajem – veoma je lako govoriti izdaleka. Recimo da patim zbog težine ogromnog zadatka koji stoji pred svima nama, nama koji smo ovdje i vama koji ste ondje, u godinama koje dolaze; zadatka koji je u tome da se promisli zašto. Čemu sve to? Prije nego što pronađemo načine da iz toga izađemo.
Ne moram vam reći da ne znam odgovor. Neću vam ponavljati ni ono što već znate o odgovornosti komunizma ili slabostima demokracije u mladoj bugarskoj državi koja je, od oslobođenja od Turaka 1875, pretrpjela udarce evropske diplomacije i posljedice dvaju svjetskih ratova. Na intimniji (više unutrašnji) način, kao što mi nalaže ovo razmišljanje o jeziku, mislim o mentalitetima i zaključujem, kao i mnogi drugi, da moralna kriza bivšeg komunističkog bloka doživljava svoj više neutješni aspekt, s manje perspektiva, kratkoročno gledano, i možda barbarskiji oblik, u zemljama s dominacijom pravoslavlja. Srpski neofašizam bio je vrhunac krize te nesreće. To nastojim istražiti.
Ne mislim da postoji globalna ‘’narodna psihologija’’, budući da vjerujem u singularnost individua. Ne pridajem također religiji snagu jednog određujućeg činioca ponašanja. Također znam koliko su povezanosti nevažne u našim regijama uronjenim u folklor i paganizam i posebno u odnosu na današnje generacije. No istovremeno stoji da, među ostalim činiocima, koncepcija religije – koja je historijski oblikovana, a koju pojedinac također oblikuje – ostavlja svoj pečat na nama i bez našeg znanja. I da ona modulira veliki dio psihičkog života i da utječe na konflikte naroda te Evrope koju bismo željeli ujediniti, sukobe koji se u najgorem slučaju predstavljaju kao vjerski ratovi, a u najboljem kao teške, nepremostive nesaglasnosti.
Imala sam priliku, zahvaljujući svom ocu, upoznati i iskusiti snagu otpora koja počiva u pravoslavnoj vjeri. Volim njenu senzualnost, tajanstvenost, to povlačenje koje nas sili da pokažemo, u liturgijskom slavlju, boli i radosti drugog svijeta i koja utiskuje u nas osjećaj – a ne racionalnu izvjesnost – da nismo s ovoga svijeta. Taj je utisak, svakako, iluzoran, ali tako oslobađajući i donosi sreću! Neću dakle izreći vrijednosni sud i neću hvaliti ‘’izvrsnosti’’ jedne grane kršćanstva u odnosu na ‘’slabosti’’ one druge. Pokušat ću vam reći kako ja doživljavam prednosti i ograničenja osobe koja je formirana u krilu pravoslavlja. I pitati se o njenim sposobnostima da se suoči s krizom morala.
Od raskola 1504, pravoslavna grana kršćanstva razvija dvije tendencije koje se kasnije također ističu i koje prepoznajemo u raznim nacionalnim crkvama (ruskoj, grčkoj, bugarskoj itd.): instrumentalizaciju i misticizam.
Instrumentalizaciju razumijem najprije kao ovisnost crkvene moći o političkoj koja je nerijetko znala degenerirati u povlačenje ili potčinjavanje. To proizlazi iz bizantskog principa prema kojem patrijarh upravlja svojim područjem na temelju svjetovnog pravnog akta, određenog političkom konjunkturom, (dok se naprotiv Rim oslanja na božansko pravo); tako da se bazileus upliće u crkvene poslove, bira patrijarha, a zauzvrat crkva pridonosi socijalnoj stabilnosti i arhaičnosti religije. ‘’Za kršćanina, nema Crkve bez cara’’ – ova rečenica patrijarha Antonija (1391-1397) ima strašan odjek u smislu lojalnosti, pa i političke podređenosti pravoslavnih crkava u XX vijeku. To kulminira u poistovjećivanju crkve i nacije, što je noseća identifikacija u mladim slavenskim državama u Srednjem vijeku (mislim na Borisa, Simeona, izum ćiriličnog pisma), i završava u čudnoj osmozi između vjere i nacionalizma. Redukcionističke i eksplozivne posljedice tog koktela zamalo su bile potcijenjene dok se visoko cijenila ‘’oslobodilačka uloga crkve’’ protiv turske okupacije do konca XIX vijeka. Opasnosti takvog integrističkog pristupa pokazale su se u jugoslavenskoj drami devedesetih godina XX vijeka.
Izvjesne aspekte pravoslavnog trojstva također smatram instrumentalizacijom. U pravoslavlju Bog je trostruk, ali drukčije nego u katoličanstvu: Duh sveti potječe od Oca preko Sina za pravoslavce (‘’PerFilium’’); Duh sveti potječe od Oca i Sina za katolike (‘’Filioque’’). Dok katoličko ‘’i’’ izjednačava Oca i Sina i unaprijed oblikuje autonomiju i neovisnost osobe (Sina, kao i samog vjernika, što otvara put zapadnjačkom individualizmu i personalizmu), pravoslavno ‘’preko’’ sugerira prekrasno ali opasno poništenje.
Svemoćni autoritet Oca je neotuđiv (archeanarchos). Otac je božanstvo - izvor. Sin je sluga, saradnik, koji se ipak iz tog ropstva uzdiže, obožuje. Potčinjen i Bogu sličan istovremeno. Sin (i vjernik s njim) uhvaćen je u logički paradoks potčinjenosti i uzdizanja, koji mu pruža unutrašnje radosti i boli u dijalektičkom odnosu gospodara i roba i, personalnije, u muškoj homoseksualnosti…
Pravoslavlje je na prvi pogled negativna teologija: odsutnost Boga tu je asimilirana u nespoznatljivom; Bog nije mrtav, ali njegova implozija zbiva se u čovjeku, koji time postaje nedokučivo mikrobožanstvo i mikrokozmos. Druga strana tog upijanja jeste misticizam. Saradnik Božji koji Boga unižava, čovjek se međutim obožuje u neposrednom pristupu nedokučivome: pravoslavni čovjek je homoabsconditus, skriveni čovjek, neodrediv, kojeg je nemoguće konceptualizirati. Taj misterij neprestano obasipa umilnošću: kult tišine. Duhovna izvrsnost je šutnja (isihazam); nježnost (katanyxis) koja ne sudi nego prihvaća; sjedinjenje svijesti i srca koje se zbiva u ljubavi prema ljepoti (philokalia). Očitost živućeg Božanstva, taj ocean svjetlosti, jeste blagost, i ona se ne nadaje razumu nego srcu ili osjetu: ‘’sve osjetiti u Bogu’’ Isaka Sirijskog postaje ‘’kult božanske čulnosti’’ koji odbija riječi i udaljava se od logičkog puta katoličke ili protestantske teologije. Apofaza je vrhunac te negativne teologije i poriče svako konceptualno ograničenje Boga: ni vrijednost, ni pojam, ni predstava, Bog je nedokučiv učesnik i učestvujući, tajna bez temelja koju nije moguće opredmetiti…
Ništa ne ovlašćuje pravoslavnog čovjeka – instrumentaliziranog i mistika – da se uspoređuje s dvjema figurama moderniteta. Nedostaje mu asketske autonomije, radišne trezvenosti, čitalačke vrline protestanta koji traži spasenje u pismu (Biblija) i gradu (preduzetničkom duhu). Nedostaje mu filozofska distanca ničeanskog bjesomučnika koji se odvaja od Boga bistreći već tri vijeka figure mislećeg subjekta (ego cogito) kako bi mogao, tako opremljen, zamisliti drugačiji odnos prema izvornom biću, saznanju i užitku.
Mi drugi, pravoslavni, nasljednici smo trijumfirajućeg nihilizma. To je umilno, ali to nas ostavlja nemoćnim u savremenoj historiji, kada nas ne pretvara u ‘’javne mangupe’’. Prije dvije hiljade godina dogodila se implozija vrijednosti u nama; i mi plačemo i mi se radujemo toj interioriziranoj, poništenoj transcendenciji. Smjestili smo se van historije, što je izvanredna prednost. No historija se odigrala i danas – nakon parenteze komunizma koji je u određenom smislu bio prilika, skupa prilika, jer nam je prištedio nužnost da sebi postavimo to pitanje – historija nas zove, i mi se hoćemo pridružiti, ali želimo li to zaista? Nihilisti, mi smo obmanuti. To je temelj moje patnje, i ne vidim joj izlaza, Bugarska, moja patnja.Nemojte me nasmijavati, nemojte me tjerati da kažem ono što ne govorim. Ne, prekasno je, nema svrhe preobratiti se na katoličanstvo, čak ni na protestantizam. Ali razmotrimo ipak razmjere te užasne činjenice, to jest da je u svijetu kasnog kapitalizma, kojem se želite priključiti, Bog mrtav. I pokušajmo se zbog toga ne mrgoditi, niti izvući iz toga koristi. Nemojmo se lakomo bacati na nepodnošljive vrijednosti tog svijeta, niti ih omalovažavati. Nemojmo učestvovati u njihovoj transmutaciji.
Možemo početi s veoma jednostavnim stvarima. Na primjer, čitajmo: dešifrirajmo tekstove starih Grka, Bibliju, Evanđelja, filozofe, pisce. Komentirajmo, shvatimo ih. Možemo se i okrenuti sebi, brinuti se za svoju autonomiju, želje, dostojanstvo, ići na psihoanalizu, psihoterapiju. Upustiti se u neka religiozna iskustva: asketizam protestanata, užitak katolika, i drugih, zašto ne? Vratiti se pravoslavlju, osloboditi se njegovih zamki, učiniti njegove komunitarne zahtjeve konkretnijim i efikasnijim. Ponovo pronaći smisao vrijednosti, izreći ga, transformirati, ostaviti otvorenim, ne prestati inovirati…To će trajati dugo, veoma dugo, Bugarska, moja patnja.
Upozorili su me na slavan tekst Thomasa Manna, dnevnik egzilanta, što je on bio u doba nacizma, naslovljen Njemačka, moja patnja. Pisac je živio tragediju svoje zemlje iznutra i spolja, osudio sramotu hitlerizma, i u istoj mjeri bio svjestan licemjernog pomaganja većine Nijemaca onome kojeg se ne libe zvati svojim ‘’bratom Hitlerom’’. Okrutno barbarstvo Trećeg Reicha nema ništa s propašću politike i morala u bivšem komunističkom carstvu, propašću kakvu realno ne poznaju zapadnjačke demokracije, koje potresaju ‘’afere’’, čak i ako nas širina tamošnje krize daleko nadilazi. Nema dakle nikakve direktne veze između dnevnika Thomasa Manna i ovih mojih personalnih bilješki. Osim te pozicije spolja-i-unutra i tog nemira pred poremećajima čija nas nedjela direktno pogađaju, ali čiji je nastavak danas nepredvidljiv.


L’Infini, n°51, Automne 1995, pp. 42-52.
 S francuskog preveo: Mario Kopić