Jesen/Zima 2012

  Umijeće pripadanja: Goruće pitanje regije iz teološke perspektive
  Alen Kristić
 
 

Iako je proteklo više od dvije decenije od razularenog nacionalističkog ludila ‘90-ih godina prošlog stoljeća čiji su neusporedivi simboli kao mjesta stravične provale “identitetskog nasilja” i “grupnog zla” gradovi Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, “umijeće pripadanja” jedva da je teološki tematizirano u regiji što je preduvjet da “umijeće pripadanja” postane također i jednom od ključnih tema regionalnog međureligijskog dijaloga kako u njegovim teorijskim tako i u njegovim praktičnim oblicima.
Bezočnost teologije
To jest tek jedna, ali vrlo značajna manifestacija bezočnosti regionalne teologije (Hugo Assman) koja ujedno uvjetuje i bezočnost regionalnog međureligijskog dijaloga. Dakako, i jedna i druga bezočnost pokazuju se naročito pogubne za samu Bosnu i Hercegovinu.
Razumijevajući u tom smislu i bezočnost međureligijskog dijaloga, pod bezočnošću teologije mislim na društveno neučinkovito i neodgovorno teologiziranje bez dodira s konkretnom poviješću. Drugačije kazano, teologiziranje očiju zatvorenih pred društveno-političkim oblicima zla i ušiju začepljenih pred krikovima žrtava nepravednih društveno-političkih procesa, da se poslužim jednom srednjovjekovnom slikom, teologiziranje kojemu će ključni problem biti pitanje o broju anđela koji mogu stati na vrh jedne igle, ali ne, primjerice, blasfemični raskorak između vojnih budžeta i sredstava za suzbijanje socijalne bijede u svijetu sučelice rastućem broju umrlih od gladi i neuhranjenosti godišnje u svijetu.
Kapitulacijom pred trajnom kušnjom bezočnosti, teologija izdaje za njezinu autentičnost ključnu obvezanost na “vjernost zemlji” (Dietrich Bonhoeffer) odnosno obvezu vjerničkog promišljanja iz konkretne društveno-političke zbilje, i to iz perspektive patnika odnosno “iz naličja povijesti”, a u svjetlu božanske objave/a. Na taj način lišena kritičko-proročke potrage za odgovorima na društveno-političke probleme iz vjere, teologija se izobličuje u sluganstvo političkim i/ili religijskim moćnicima, dakako zaogrnuta prividnim znanstveno-intelektualnim plaštem. Misaonim svijetom teologa više ne pušu svježi vjetrovi božanskog duha koji se ničim ne daju vezati i upravljati nego se nad njim nadvija ustajala magluština okužena oportunizmom i dodvoravanjem, ne bi li se po svaku cijenu ugodilo političkim i/ili religijskim moćnicima i na temelju toga za koji stupanj karijeristički popelo na kadrovskoj ljestvici poslušnika.
Dakako, za uvelike rasprostranjenu teološku i na njoj zasnovanu međureligijsku bezočnost u našoj regiji mogli bi se navesti brojni primjeri.
Potresna je, tek rijetkim iznimkama narušena, dodvorničko-poslušnička šutnja (ili čak djelatno poticanje i metafizičko-licemjerno opravdanje) teologa regije spram stravičnih zločina počinjenih tijekom posljednjeg rata u ime njihove religijsko-nacionalne zajednice, spram javnog veličanje ratnih zločinaca koji se u njihovoj religijsko-nacionalnoj zajednici (često i bez prikrivanja) percipiraju kao nacionalno-religijski junaci, spram svenazočne političke apatije za čije su duboko ukorjenjivanje u naš mentalitet kroz povijest odgovorne i religijske zajednice, spram cinizma međunarodne politike spram BiH, spram rastućeg broja nezaposlenih sučelice kriminalnoj privatizaciji, spram desetaka stotina samoubojstva, ali već i nekoliko javnih samospaljivanja ratnih invalida, spram vrtoglavog porasta nasilja među mladima i u obiteljima, spram društveno-političke ravnodušnosti prema preživjelim žrtvama rata, spram gotovo sasvim okamenjene otuđenosti nacionalno-religijskih zajednica, spram sve veće radikalizacija politike, ali i religije uslijed socijalne nepravde kojoj se ne nazire kraj…
No, naročito važno mjesto među raznolikim manifestacijama teološke bezočnosti u našoj regiji zauzima bijeg teologa od propitivanja problemskog sklopa “umijeća pripadanja”. Da je tomu doista tako, dostajat će, nadam se, nekoliko podsjećanja.
Prema novoj etici pripadanja
Kao prvo, gotovo i da nije nužno obrazlagati da se središnji društveno-politički problemi našeg društva (ali i regije) u velikoj mjeri korijene u prevladavajućem načinu pripadanja, i to ne samo religijskog nego jednako tako nacionalnoj, stranačkoj, stručno-znanstvenoj, zavičajnoj ili obiteljskoj sferi. Dakako, riječ je o infantilno-ovisničkom pripadanju, skopčanom s utapanjem u grupnoj svijesti, što za posljedicu ima gubitak osobne slobode i odgovornosti, a što opet, uz lijenost i narcizam, u stanovitoj mjeri objašnjava provale “grupnog zla” kakve su se dogodilo ne samo, ali na paradigmatično zastrašujući način, upravo u Srebrenici, Vukovaru i Sarajevu tijekom posljednjeg rata.1 Dapače, upravo u takvom načinu pripadanja, u kojem se događa srozavanje na razinu bestijalnog, što ga čini izvanredno plodnim tlom za “divljaštvo identiteta” i “grupno zlo”, korijenila se nezapamćena okrutnost posljednjeg rata, ali i neki od njegovih središnjih uzroka, uključujući oblikovanje društveno-političkog konteksta, koji je rat nametnuo kao jedini mogući modalitet raspada Druge Jugoslavije.
Kao drugo, nije nepoznanica da je prevladavajući način pripadanja u našoj regiji u velikoj mjeri uvjetovan našom prošlošću, prije svega “životom na granici” (Željko Mardešić), mjestu sučeljavanja, tek iznimno miroljubivog doticaja, različitih civilizacija, carstava, religija i ideologija. No, ne bi se smjelo previdjeti da su upravo religije odigrale središnju ulogu u oblikovanju tog prevladavajućeg načina pripadanja u kojem nije bilo niti ima prostora za kritičko-slobodarski odmak, i to prije svega preko jedinstvene društveno-infrastrukturalne mreže lokalnih religijskih zajednica: župa, parohija i džemata. Zapravo, iz pronicanja (političko-kulturalne) moći te mreže uvijek se iznova porađa težnja državnih i političko-stranačkih moćnika da religijske institucije svjetovnim povlasticama pridobiju za sebe. Jer vjernik, odgojen za poslušno-konformističko pripadanje religijskog zajednici, ujedno je postajao i poslušno-konformistički odgojen podanik države odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili stranke.
Nešto konkretnije, kao uznice “religijskog nacionalizma” naše su religije sudjelovale u stvaranju “iluzije o jednostrukom identitetu” (Amartya Sen) i njegovom, što je vrlo lagano, jer je po svojoj naravi ratoboran”, izobličavanju u oruđe “identitetskog nasilja” i “grupnog zla”, što smo iznova iskusili tijekom posljednjeg rata, umjesto da, sljedeći svoje izvorno poslanje, odgajaju za svijest o “mnogostrukosti ljudskih identiteta” i nužnoj slobodi odnosno pravu svakog pojedinca “s obzirom na prioritet koji dajemo raznim identitetima koje možemo istodobno posjedovati”2, pri čemu bi neprijeporan primat uvijek morala uživati pripadnost čovječanstvu.
Ako je tomu tako, a oko nas je za to više nego dovoljno teorijsko-praktičnih dokaza, nameće se zaključak da do konstruktivnog razrješenja naših društveno-političkih problema nećemo biti u stanju doći bez korijenite promjene našeg načina pripadanja odnosno nove “etike identiteta”, drugačije kazano svojevrsne “askeze pripadanja”, koja bi omogućila i konstruktivno redefiniranje svake pojedine pripadnosti koja nas čini onim što jesmo (ili bolje rečeno, onoga što uvijek iznova [p]/ostajemo). Dakle, istom bi pozitivan pomak na području “umijeća pripadanja” omogućio prevladavanje težnje za dominacijom i nepovjerenje između bosansko-hercegovačkih kolektiviteta što bi otvorilo vrata za autentičnu potragu za primjerenim društveno-političkim formama primjerenim našim razlikama, a u smjeru prevladavanja trenutne političke krize i općedruštvenog obogaćenja utemeljenom na tim razlikama.
U ozbiljenju tog pomaka ključna uloga mora pripasti kulturi u čiju sferu spada i sama religija. Dapače, novu “etiku identiteta” ne samo da će biti nemoguće izgraditi onkraj ili protiv religija nego su upravo religije povlašteno mjesto i medij za to, iznova putem jedinstvene društveno-infrastrukturalne mreže lokalnih religijskih zajednica (župa, parohija i džemata), potencijalno neusporedive poluge u re-socijalizaciji i re-edukaciji društva za novi način pripadanja ne samo u religijskoj nego posredno i u nacionalno-političkoj sferi.
Dakako, preduvjet je za to da se same religijske zajednice odreknu biološko-političke religioznosti, pobliže u njima prevladavajuće a na takvoj religioznosti zasnovane “logike čopora” i “infantilno-ovisničkog” pripadanja, koje potire mogućnost kritičko-slobodarskog odmaka pojedinca, napose u času zastranjenja u ponašanju grupe kojoj pripadamo. Novoj “etici identiteta” religijske će zajednice, dakle, pridonijeti prije svega započnu li konačno odgajati zrele, odrasle i samostojne vjernike koji će potom biti u stanju na zreo, odrastao i samostojan način pripadati nacionalnoj, političkoj i stranačkoj sferi.
Jedino će u tome slučaju religijske zajednice biti u stanju pomoći zbližavanju postojećih (prirodnih) grupa, oslobađajući ih od grupnih frustracija i neuroza, ali i podsjećajući ljude na relativnost svih (prirodnih) grupa spram jedne jedine grupe u koju spadaju svi ljudi: čovječanstva ili, religijski kazano, grupe djece Božje, što je ustvari cjelokupno čovječanstvo sa svom stvorenom prirodom. Dapače, jedino će pod tim uvjetom religijske zajednice u našoj regiji konačno biti u stanju ozbiljiti svoj mirotvorni potencijal a ne dominantno (ili isključivo) kao u dosadašnjoj povijesti onaj ratnički. Jer ne bi li upravo vjernici trebali biti primjer oslobađajuće preobrazbe sputavajućih spona (prirodnih) grupa (nacije, obitelji, stranke…) tako što će konkretnim ponašanjem pokazivati da im temeljni izvor ponašanja, temeljna identifikacija, temeljna motivacija, temeljna egzistencijalna sigurnost neće biti grupa (obiteljska, nacionalna, crkvena…) nego nebeski Otac/Majka svih ljudi, biće apsolutne slobode ponad svake uvjetovanosti ljudskim zlom?
Dakako, prvi korak na tom dugotrajnom putu predstavljalo bi teološko problematiziranje “umijeća pripadanja”, a potom, i to kao jedan od načina socijalizacije novog načina pripadanja, njegovo uključivanje u tematski sklop međureligijskog dijaloga u našoj regiji. No, i jedno i drugo će bezuvjetno uključivati kritičko i pošteno sučeljavanje religijskih zajednica s vlastitom krivnjom za sva povijesna zastranjenja na polju “grupnog ponašanja” kroz povijest.
Da bih makar malo doprinio začinjanju tog procesa, na ovom ću mjestu podsjetiti na promišljanja3 autentičnog kršćanina i vrsnog teologa Vjekoslava Bajsića4, koji je poruku evanđelja ispitivao iz perspektive grupnog ponašanja, što je među teolozima, napose kod nas, prava rijetkost5, uvjeren da su njegova zapažanja iznimno aktualna u našem društveno-političkom času, ali i plodonosna za razvoj islamske odnosno pravoslavne “teologije pripadanja” i međureligijskog dijaloga koji će u problemskom sklopu “umijeća pripadanja” pronaći svoje istinsko pozvanje.
Činim to s radošću jer mi je pružena prilika podsjetiti na Bajsićeva promišljanja, posebice imajući u vidu one kojima je Bajsić nepoznat. Naš je usud izgleda da velikane s bilo kojeg područja umjesto poštovanjem okružujemo nehajem. Drugačije nije niti na području teologije.6

 

Tekst u integralnom obliku s navedenim bilješkama i literaturom, možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka" ili on-line preko CEEOL - Central and Eastern European Online Library: www.ceeol.com/aspx/publicationdetails.aspx?publicationid=22bea15d-54af-44f2-af47-c823e8c0be97