Jesen/Zima 2012

  Sedam minuta za BiH i evropske integracije
  Nermina Mujagić
 
 

Nedavno sam pozvana na jednu konferenciju koja je trebala da se održi u vezi s evropskim integracijama u BiH i organizator mi je ‘naložio’ da sve to stane u sedam (7) minuta. Bio je to svojevrstan izazov, da se u tako malom vremenskom periodu bilo šta suvislo sroči o trenutačnoj situaciji u BiH, a pogotovo o evropskim integracijama koje koliko god bile nužne za BiH, kada se nađu u političkoj javnoj sferi, onda su u najmanju ruku pomalo dosadne i neinspirativne. Kratkoća vremena koja mi je data rezultirala je ovim tekstom u kojem su prilično sažete puste želje, realno stanje koje nas odvodi do suočavanja sa krvavom prošlošću, zatim nada koja je u suprotnosti sa pulsom etničkih skupina u BiH i, konačno, kritičkim sagledavanjem stanja u EU u koju možemo jedino ući ako skupimo hrabrosti da samo u minuti jednom pomislimo na državu BiH i javno dobro kao vlasništvo građana BiH.

 

Prva minuta je zapravo dekonstukcija naše svakodnevne realnosti, sažeta u pustim željama. Zamislimo da je BiH ušla u EU. Na ulicama ispaćeni građani slave jer će konačno biti sigurni. Nakon 20 godina sticanja međunarodnog priznanja ušli smo ne samo u evropsku zajednicu država, nego i u zajednicu vrijednosti. Razmišljam o vanjskoj politici BiH. Ona sad mora biti transformirana. Nekoliko je opcija za vođenje vanjske politike koje su primjerene malim državama. Na umu mi Džudit Batler i njeni stavovi o dehumanizaciji neprijatelja (Batler, 2007: 67) . Nećemo valjda kao i SAD ući u krug nasilja tako što ćemo uzvratiti udarce za sva poniženja koja su nam nanosila nacionalističke politike susjednih država, prije svega Hrvatska i Srbija. One ostaju iza nas, a na našoj vanjskoj politici je da se izdigne iznad nacionalnog okvira, da politikom pomirenja, dakle bez sukoba i nasilja, slomi krug osvete. To odbijanje da koristimo poziciju superiornih za mnoge je mazohistički način pristupanja, ravan političkoj paralizi, ali Kolin Pauel je to dobro definisao nakon 09.11. kad je kazao: “Ne treba da žurimo da zadovoljimo našu želju za osvetom” (prema Batler, 2007: 68) Ovaj moment pravednosti, u kojem smo sretni jer smo dio ‘evropskog sna’ koji nije ništa drugo no prijeratno bosanskohercegovačko multikulturalno tkivo, ne smije da nas zavede pa da svoju dvadesetogodišnju ranjivost prenesemo na druge. Tako ćemo “povećati mogućnost međusobnog nasilja”, a BiH i njeni građani to ne žele. Da mi možemo misliti izvan granica BiH i izvan granica regiona.

Druga minuta je rezervirana da se spustimo na zemlju i sagledamo realno stanje. Dobro je maštati da smo demokratska država! Umorna sam od analiza ‘vanrednog stanja’, o kojima govori Đorđo Agamben (Agamben, 2006). To je ‘paradigma’ etnonacionalističkih politika u BiH koje su prisvojile fenomen ‘evropskih integracija’ kao i sve ostalo, što je trebalo da bude u rukama šire društvene javnosti. Ustav, Dejtonski mirovni sporazum, kolektivna i individualna prava i slobode, sve je u rukama etnopolitičke mašinerije. Njihovi subjekti kontinuirano proizvode vanredno stanje koji se uspostavlja kao skriveno, ali fundamentalan odnos između zakona i odsustva zakona. To je njihova paradigma vladanja i upravljanja građanima BiH. Vještom manipulacijom predstavljaju se kao spasioci mnogobrojnih kriza, ali njima pripadaju i korupcija, vladavina ne prava, već institucionalnog dogovora etnonacionalističkih poduzetnika, opustošenost, bijedne javne politike i sve drugo što nije primjereno demokratskim društvima. U borbi protiv demokratskih institucija, sa ciljem njihovog etniciziranja pojam političkog je gotovo izbrisan iz bh. vokabulara. Stvarni živući građani, konstitutivni i nekonstitutivni, apsolutno nemaju nikakav pravni status, oni su faktički potčinjeni samo jednog gruboj moći – etničkoj apstrakciji koja jedina ima pravnu egzistenciju (u formi konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka). I mi smo se na to navikli. Tolstoj je doista bio u pravu kad je rekao “nema ničega na šta se čovjek ne može navići, naročito ako vidi da svi oko njega to prihvataju”.

Treća minuta ima za cilj da nas uvuče u nešto od čega svi bježimo a to je suočavanje sa sa krvavom prošlošću. Edmund Berk nas upozorava da je odbacivanje prošlosti u ime budućnosti zapravo jedna djetinjasta sklonost. Društvo, kaže on, predstavlja “saradnju ne smo između živih, već između živih, pokojnih i onih koji će se tek roditi” (prema Džad, 2011: 150) . Koliko god bilo bilo bolno suočavanje sa našom prošlošću koja je obilježena masovnim zločinima, “način na koji neka politička zajednica raspolaže svojom prošlošću određuje formu njenog identiteta” (Đinđić, 1988:177). Segmenti prošlosti predstavljaju socijalni, politički i kulturni temelj života u zajednici, kao okvir individualnih, grupnih i zajedničkih identiteta. Koliko god ona danas bila teška i koliko god je pokušali zaboraviti, između prošlosti i sadašnjosti se ne može povući mehanička linija razdvajanja. Ona je jednako relevantna i irelevantna. Kako u političkoj zajednici postoji nekoliko tumačenja prošlosti, a postdejtonska BiH je sjajna ilustracija, važno je pitanje koja je to verzija prošlosti najkompetentnija i koja je za naše društvo relevantna, pogotovo ako je ona obilježena teškim oblicima kršenja ljudskih prava. Opcija je mnogo koje nam stoje na raspolaganja, a jedna je pravno ovladavanje prošlošću.
BiH je bila zabrinuta ko će doći poslije Miloševića, da li će se Srbija odreći institucionalnog nasilja, kao što je zabrinuta danas nakon preuzimanja vlasti Nikolića. Prisjetimo se, za vrijeme Miloševićevog režima postojala je strategija pozivanja na “odbranu nacionalnog identiteta i dostojanstva”, koja je podrazumijevala minimiziranje ili potpuno negiranje ratnih zločina. Insistiralo se na nekoj vrsti ravnoteže, krivice s druge strane, što je afirmiralo stereotip o srpskoj naciji kao žrtvi, i što je jačalo nacionalizme u regionu. Politički oblik ove strategije umanjivao je validnost Haškog tribunala i temeljio se na efektivnoj zaštiti optuženih za ratne zločine. Takvi elementi strategije plašili su region, koji je priželjkivao da Srbija prekine kontinuitet sa nacionalizmom.
“Treba da otvorimo javnu diskusiju i pustimo da prošlost ispliva na površinu, a onda da je sahranimo po svim pravilima. Jer, sigurno je da je u toj mrtvoj prošlosti bilo mnogo zločina i da će nam se bez katarze ona stalno vraćati kao avet (Perović, 2006: 29).
Iako je bilo mnogo i još uvijek ima kontradiktornih izjava iz Srbije u vezi s nedavnom prošlošću, one uglavnom variraju u skladu sa potrebama političke situacije. Međutim one kao što su: “Rasčistimo sa sobom”, “…sa pojedincima zbog kojih smo kao nacija na lošem glasu”, “dajmo šansu našim institucijama da pokažu da su u stanju da taj problem riješe”, “stabilizujmo demokratske institucije, pre svega sudstvo”, “…odvojimo pitanje Haga od našeg povratka u Evropu”…ohrabruju jer nam se na trenutak učini da se Srbija želi reformirati i obračunati sa prošlošću, ali nedostatak te reformske strategije ogledao se, i ogleda se i danas u “reprodukovanoj percepciji saradnje sa Haškim tribunalom, odnosno u njenom razumijevanju kao tehničkog uslova demokratskih reformi” (Dimitrijević, 2006: 173).
No to nije pitanje samo Srbije, nego i Hrvatske i BiH i Kosova, koji su nažalost na zločine iz Beograda odgovarali u manjoj ili većom mjeri na sličan način.
Suočavanje sa prošlošću kroz moralnu refleksiju je strategija koja se stavlja regionu kao prioritet svih prioriteta. Mi intuitivno prepoznajemo nepravdu, nejednakost, anticivilizacijske činove… samo smo zaboravili kako da se o o tome govori. Politički korektni govori nisu rješenja, kao što nije rješenje da to bude pitanje kojem se Brisel ili neko drugi iz EU bavi. Suočavanje sa prošlošću treba svakoj političkoj zajednici kao vlastiti izbor.

Četvrta minuta problematizira nadu kao nešto na što imaju pravo sva društva, i demokratske i nedemokratska. Prateći kako su evropske integracije posvađale Slovence i Hrvate, u vezi s pitanjem teritorijalnog razgraničenja mora u Piranskom zalivu, ne preostaje ništa drugo osim nade da Hrvatska neće ponovo aktivirati sličan političko- medijski spektakl u vezi s Neumom i nizom drugih otvorenih pitanja sa BiH, kada za godinu dana uđe u EU. U slučaju sa Slovenijom, koja se pokušala prvo distancirati od problematičnog Balkana, pa potom preuzeti paternalističku, ekspertsku ulogu za njega (da bi sebe pozicionirala unutar EU-a) kojom je i predsjedavala, Hrvatska je mogla svašta da nauči. No pitanje je da li će domaći političari prestati sa preuzimanjem kolonijalističkog diskursa iz EU-a koji nam poručuje da će nam pomoći ukoliko ispunimo bezbroj zahtjeva koji se od nas očekuju, jer mi smo ipak na “pragu Evrope” pred nama je “veliki put”, “putanja” da uđemo u “evropsku porodicu”. Diskursi o pomoći koju nude evropski zvaničnici zemljama zapadnog Balkana za Tanju Petrović nisu ništa drugo no jedan stereotip o tome da Balkan treba civilizirati i osloboditi tereta prošlosti (Petrović, 2009). Autorica navodi kako domaći političari bez kritičke refleksije preuzimaju isti diskurs: Slovenija nudi pomoć Hrvatskoj u pristupanju EU, zatim Hrvatska Srbiji, Srbija BiH, a BiH sada Hrvatskoj. Barem se to moglo čuti u vezi s raspravama o spornom Sporazumu Izetbegović - Tuđman o graničnim pitanjima dviju država. No bez obzira na to, samo se možemo nadati da je hrvatsko-slovenačko iskustvo ovog pitanja bolno po sugrađane kao nosioce suverene vlasti, te da jezik nacionalizma koji se krije iza teritorijalnog suvereniteta nije isplativ i da su kompromisi jedina prihvatljiva rješenja. Samo nas pozitivne misli mogu spasiti od negativnih posljedica, nakon što Hrvatska uđe u 2013. godini u EU.
Prednost ili nedostatak BiH jeste što nema nikakvih komunikacijskih strategija u vezi sa svojim integrisanjem u EU. Prisjetimo se, Češka je pokrenula kampanju za ulazak u EU pod nazivom “DA”, vrijednu 7 miliona eura. Oko 40 % proračuna je utrošeno na oglašavanje putem TV, štampe, bilborda, letaka i drugih promotivnih materijala. Uspostavljena je telefonska linija, kućanstva su dobijala brošure, a veliki dio novca je potrošen na nevladine organizacije koje su se bavile promocijom. Oko 20% novca otišlo je na promociju Češke u tadašnjih 15 zemalja članica. Kampanju je podržala i Katolička crkva, kao i druge koje su naglašavale da EU ima duhovnu i moralnu dimenziju, ohrabrujući sve vjernike da podrže pristupanje. U Poljskoj je cijeli politički vrh bio uključen u provođenje proevropskih kampanja. “Da za Poljsku”, potom “Unija bez tajni – jučer, danas, sutra”, “Naš dom - Evropa”. Fokus pažnje bili su mladi, orijentiranost na problem poljoprivrednika, mogućnost zaposlenja u EU itd. Ovu kampanju je podržalo preko 88 građanskih organizacija, što lokalnih što nacionalnih. Zatim uloga Pape Ivan Pavla II i njegova izjava da “Evropa treba Poljsku, a Poljska Evropu” bila je također veliki plus za proevropsku kampanju. Slovenija je 1998. započela radikalnu kampanju podizanja svijesti, tako što je formirala konsenzus političke elite i svih važnih političkih stranaka osim Slovenske nacionalne stranke. Brošure, odgovori na pitanja građana putem Eurofona, zatim vrlo zanimljiva uloga Eurobusa (Slovenci su 332 mjesta u EU posjetili), a 540 nevladinih projekata je finansirano s 800.000 eura itd (Vidi: Skoko, 2011; Jurilj, 2011)

Peta minuta pokušava da pronikne u bilo nacije, u našem slučaju puls etničkih skupina koje žive u BiH. Kao maloj zemlji ulazak BiH u EU značio bi da smo konačno zemlja ravnopravnih građana, zemlja multikulturalnog građanstva s kojom EU ne može da se iznese na kraj i da smo promotori barem nekih od fundamentalnih vrijednosti na kojima počiva EU. Šta stvarno građani BiH žele, i koliko znaju o EU, i da li koncept multikulturalizma moguć u BiH, ili je njegovo stavljanje u dejtonski ustavni okvir potpuno uništilo tu ideju? Da li je EU kišobran za etnopolitičare, ili tračak sunca za građane BiH? Prema nekim analizama, svijest naših građana o univerzalnim vrijednostima koje baštini Ustav EU prilično je slaba. Ta slabost vidi se u procesu od razumijevanja ovih fenomena do oblikovanja svijesti o njihovoj važnosti. Imajući u vidu kako se odvija proces političke socijalizacije i koliko su značajni njeni agensi kao što su mediji, političke stranke, vjerske institucije, može se kazati da nije postignut veliki napredak u demokratizaciji društva jer mnoge započete reforme, u nedostatku univerzalnih vrijednosti, nisu dovršene. Ideja demokratije, slobode, jednakosti, ljudskih prava, vladavine prava i prava manjina očigledno nisu bila ideje oko kojih su se pravili novi politički narativi.
Veliki dio bh. građana izložen je stavovima i mišljenjima onih koji su na vlasti i koji ne mare mnogo za afirmaciju fundamentalnih sloboda i ljudskih prava. Štaviše, njihovo poimanje demokratije u konačnici je prozvelo jednu dozu nepovjerenja obojenu različitim strahovima od ulaska u EU. Pored straha od odlaska školovanih iz zemlje (61 %) do odlaska mladih (59, 4), mnogi ispitanici strahuju da će zemlja morati pristupiti NATO savezu (46, 7 %). Druga kategorija strahova odnosi se na gubitak naše nacionalne kulture i jezika, s tim da razlike u manje više istoj mjeri variraju između Evropljana i neevropljana. Evropljani više strahuju zbog odlaska mladih, dok neevropljani imaju strah od “moralnog propadanja našeg društva”, “ukidanja entiteta”, “uništavanja domaće privrede”, “ulaska u NATO savez”. Strahovi su manji kod školovanijih, mlađih i informiranijih ispitanika, dok je najveći strah izražen kod onih koji imaju samo osnovnu školu, koji nisu napuštali svoje prebivalište u toku rata (Memišević, 2011; Mujagić, 2011, Puhalo i Miholjčić, 2011).
Bez obzira na ove strahove, koji su posljedica zatvorenih identiteta, generalni zaključak koji se izvodi jeste da građani BiH imaju proevropski stav obojen strahom – koji bez sumnje emitiraju oni koji predstavljaju svoje građane. Šta sa strahom i kako ga se osloboditi? Komunikacijskim strategijama koje su imale zemlje koje su prošle kroz ovo iskustvo? Preko entiteta, nije moguće. Karl Poper kaže da “nema slobode ako je ne garantuje država, i obratno, samo država koju kontrolišu slobodni građani može tim građanima da ponudi neki razuman stepen bezbjednosti” (Prema Džad, 2011, 137 ). Tražili mi neku vrstu sigurnosti unutar EU, regiona ili same BiH, ipak će nam trebati država.
Ali ne država sa konstitucionalnim multikulturalizmom koji je BiH nametnu nakon rata, dat Dejtonskim mirovnim sporazumom, u formi dvoentiteske podjele. On je omogućio konstitutivnost dominantnim etničkim grupama u BiH, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ali ne građanima BiH, kao ni nacionalnim manjinama koje žive u BiH. Tvrdim da je to rijedak oblik multikulturalizma koji je rezerviran samo za kolektivna prava Srba, Hrvata i Bošnjaka, utemeljen na fenomenu kojeg je još Frojd nazvao narcizmom malih razlika koji djeluje u suprotnom pravcu naglašavajući kulturnu različitost na račun sličnosti susjednih kultura.
Nova društveno-politička zajednica BiH zajednica je bez demokratije, s tri centripetalne unitarne politike. Na njihov mehanički zbir unutar međunarodno priznatih državnih okvira često se referira kao na multikulturni ili multietnički. Preciznije gledano, riječ je o mehaničkom zbiru različitih, međusobno isključivih etnonacionalizama, odnosno monokultura u nastajanju.
Sada se BiH rekonceptualizira kao multietnička ili multikulturna zajednica koja se sastoji od svojih partikularnih, sebi-dovoljnih (samosvjesnih) konstitutivnih elemenata koji u politički diskurs ulaze pod frazom „konstitutivni narodi“ od kojih svaki za sebe polaže pravo na svoju kulturno-politički odjelitu autonomnost, na svoj udio u suverenitetu države (Mujkić, 2011, Mujagić, 2011). Nažalost.

Šesta minuta kao amplituda kritički propitkuje EU, odnosno diskurse evropskih zvaničnika pa nas upozorava na politička kretanja unutar zidova EU.
Adam Smit kaže kako je brinuti mnogo o drugima a malo o sebi, dakle obuzdati svoj sebičluk i podsticati dobre namjere – savršenstvo ljudske prirode. Međutim, hobsovski konflikti na našim prostorima su pokazali da smo mi ipak daleko od tog cilja. Historiju evropskih integracija obilježile su mnogobrojne krize, posebno nakon Drugog svjetskog rata. Ova trenutna (posebno izražena u eurozoni) može da implicira različite odgovore. Međutim, odgovor na velike krize uvijek je bio produbljivanje integracije, tako da je priča o izostanku s tog puta iz ekonomskih razloga izlišna.
Međutim, kriza multikulturalizma je nešto što zabrinjava. Nju je obznanila izjava Angele Merkel da je u Njemačkoj propao pokušaj stvaranja multikulturalnog društva i da se “svim ljudima koji žele živjeti na tlu Njemačke države mora nametnuti obaveza uklapanja u ono što se zove njemački identitet” (http://dijaspora.org/index.php?option=com_content&view=article&id=1159:opasna-angela- merkel&catid=kolumne%Itemid=49, Pristup: 13.03.2012) Holandski demagozi igraju na kartu lokalnog straha od muslimanskih doseljenika, a francuski podstiču nervozu oko francuskog identiteta. Raste popularnost antimigrantskih partija širom Evrope. EU je glasnija u zahtjevima za podzanjem “zidova” ili barijera. Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik, izjavljuje da u “njegovoj zemlji ima previše stranaca, te da njihov broj treba prepoloviti, a prekrivanje lica je interpretirao kao nešto što je protiv francuskih vrijednosti i što nije dobro došlo u Francuskoj” (http://www.24sata.hr/svijet/muslimani-u-francuskoj-neće-dobiti-državljanstvo-149053, Pristup:11.03.2012).
Ako politička zajednica ima sposobnost razdvojiti političke i kulturne identitete, ideja multikulturalnosti je moguća. Ulazeći u neke kulturološke osnove, a prije svega na teorijska razmatranja Maćeja Kožminjskog o Evropskoj civilizaciji, mogu se problematizirati neke od historijskih osnova koji su znatno ranije bile neuspješne jer su se zasnivale na potčinjavanju drugih naroda. Kritički uvidi oko ideje evropskog jedinstva tjeraju nas da se ozbiljnije pozabavimo pitanjem kojeg je Morin Edgar problematizirao u knjizi Kako misliti Evropu, ističući da ju je važno posmatrati kroz prošlost, s tim da je važno u sadašnjosti misliti tražiti načelo evropske organizacije (Edgar, 1989)
Pravac nadnacionalnih i transnacionalnih povezivanja bez sumnje sadrži brojne konflikte, napetosti i otpore te je kao takav otvorio mnoga pitanja u vezi s procesom uzajamnog razumijevanja. Kako integracije predstavljaju proces koji se nikada ne završava, nego se unapređuje, politički identiteti moraju biti mjesto u kojem se oslanjamo na zajedničke kulturne vrijednosti, a koje imaju značaj za političku praksu. Bez teorije političke culture, ne bismo mogli razumjeti ove složene, dinamične i ponekad manipulativne procese, pa nam je J. Habermas značajan kad ustvrdi da politička kultura, koliko god bila dobra, može da održi multikulturalna društva samo ako demokratska prava i družnosti imaju oslonac ne samo u liberalnim pravima pojedinaca i pravima na učešće u političkom životu, već i u uživanju socijalnih i kulturnih prava.

Sedma minuta ima samo jedan cilj, a to je da shvatimo da tamo gdje hoćemo ne možemo bez elementarnog osjećaja za državu, društveni ugovor i javno dobro, pa makar se ono ticalo samo željeznica - kao simbola javnog dobra, ako već ni o čemu drugom ne možemo da se dogovorimo.
Kad neke banke propadaju, kada nezaposlenost dramatično raste, kada je sveobuhvatno korektivno djelovanje, kad smo se uvjerili da ne postoji “korporativna tržišna država”, ostaje nam samo da mislimo o onoj državi kakvu poznajemo od 18. vijeka. Toni Džad u knjizi Teško zemlji, propitkuje da je glavni činilac modernizma pojedinac, samostalna osoba, nesputani građanin. Međutim, za njega je glavni činilac modernog života ipak društvo - građansko društvo koje smo mi u BiH svim silama pokušali da uništimo. Ovaj britanski historičar i publicista na sjajan način piše o tome kako su recimo željeznice neophodni i prirodni dodatak građanskom društvu. „One predstavljaju kolektivni projekat radi individualne koristi. Ne mogu da prežive bez zajedničkog dogovora i, u posljednje vrijeme, bez zajedničkih ulaganja; po svojoj namjeri one nude praktičnu korist i pojedincu i kolektivu“ (Džad, 2011: 157).
Francuski publicista Marcel Proust za željeznice kaže da one ne čine, kako bi se reklo dio gradskog okruženja, već je u njima sadržana suština jednog grada, kao što je na njihovim tablama ispisano njegovo ime (Prema: Džad, 2011: 152) Njihovu simptomatičnu i simboličku ulogu Džad navodi kao ilustraciju da pokaže kako su se socijaldemokratija i ljevica potpuno izgubile pred novim izazovima. Takva vrsta socijalnih usluga, upozorava autor, ne bi se smjela privatizirati kao što se radilo u mnogim zemljama. Šta je sa vozovima za ona mjesta do kojih ljudi samo povremeno putuju? Ni jedan pojedinac neće željeti da odvoji potrebna sredstva i plati ekonomski trošak takve usluge – samo kolektiv, država vlada, lokalne vlasti mogu to da učine. I na kraju otkud priča o želježnicama kao ilustracija za priču o evropskim integracijama i pomirenju.
Najprije jer mi se čini da je BiH kao jedna velika neefikasna željeznica, privatizirana od entiteta, političkih stranaka i međunarodne zajednice koja je preuzela obavezu da nas vodi putem evropskih integracija, ali puno je strahova i nepovjerenja u te vlakove. Bili opravdani ili ne, sve je jasnije da nam treba Džadovo moderno društvo - kao jedna vrsta kolektiviteta da nas odveze do željenog puta. Koliko god bila neefikasna, država BiH bez modernog društva u kojem je pojedinac, građanin nosilac suverenitetaje jedino je smisleno i realno rješenje puta za građane BiH. Svako drugo prevozno sredstvo, entiteti ili etničke grupe nisu i ne mogu se pojavljivati kao nosioci i zapravo glavna pravna lica koji budu nastupali u EU. To su ipak države koju obliku moderna društva u kojem su na prvom mjestu individualna ljudska prava i slobode. Zato malo povjerenja i pomirenja za državu BiH, njene građane i njena javna dobra koja su se toliko utopila u procese etno-privatizacije da se danas s nostalgijom sjećamo jugoslovenske proizvodnje i razvoja koji su nas činili dijelom evropske civilizacije.

 

Literatura:

Agamben, Giorgio, Homo sacer: suverena moć i goli život, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006.
Batler, Džudit, „Dehumanizovanje neprijatelja“, u Fragmenta Philosophica: filozofski fragmenti 2007, Karpos, Beograd, 2007.
Dimitrijević, Nenad, “Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno”, u Zoran Đinđić: Etika odgovornosti: zbornik radova, Biblioteka Svedočanstva, Beograd, 2006
Đinđić, Zoran, Jugoslavija kao nedovršena država, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1988.
Džad, Toni (2011), Teško zemlji, Peščanik, Beograd.
Edgar, Morin, Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Grubiša, Damir, “Politološke dvojbe o Evropskoj uniji: Potraga za određenjem”, Politička misao, god.48, br.2, 37-61
Jović, Dejan (2011), “Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Evropskoj Uniji”, Politička misao, god.48, br.2, 7-37
Memišević, Tija „Problemi integracije zapadnog Balkana u EU – usporedba sa transformacijom srednje i istočne Evrope“, u Na putu ka Evropskoj uniji, ProEduca, Banja Luka, 2011.
Mujagić, Nermina, „Evropska unija i građani BiH između univerzalnog i etničkog“, u Na putu ka Evropskoj uniji, ProEduca, Banja Luka, 2011.
Mujkić, Asim; Mujagić, Nermina, „Multiculturalism in The Ideology of Ethno-Nationalism“ (u štampi), Izlaganje na međunarodnoj naučnoj konferenciji: “The Challenges of Multiculturalism SFF Perspective in European Discourse”, Beograd, 22. i 23 mart, 2012.
Perović, Latinka, “Uvod: Zoran Đinđić i srpsko društvo”, u Zoran Đinđić: Etika odgovornosti: zbornik radova, Biblioteka Svedočanstva, Beograd, 2006
Petrović, Tanja. A Long Way Home: Representations of the Western Balkans in Political and Media Discourses, Pease Institute, Ljubljana, 2009.
Puhalo, Srđan i Miholjčić, Dalibor, „Društveni ciljevi, stavovi, znanje i strahovi građana BiH prema EU“, u Na putu ka Evropskoj uniji, ProEduca, Banja Luka, 2011.
Skoko, Božo i Jurilj, Danijel (2011), “Uloga vladinih komunikacijskih strategija i kampanja u procesu pristupanja Evropskoj Uniji – iskustva Češke, Poljske, Slovenije i Hrvatske”, Politička misao, god. 48, br.1, 215-232

Suvin, Darko, “Imigracija u Evropi danas: aparthejd ili građanska kohabitacija”, Politička misao, god.48, br.2, 159 -186