Jesen/Zima 2012

  Na početku bijaše san
  Mladen Dolar
 
 

U noći s 23. na 24. jula Freud je imao san koji je postao možda najslavniji san uopće, utemeljujući san psihoanalize, njezin prvi kamen kušnje. Freud je tada bio na odmoru na Bellevueju, u okolici Beča, i morao je neko vrijeme napustiti svoje pacijente što ih je imao na terapiji – a bila su to još početna vremena analitičke terapije. Među njima je bila i pacijentica kojoj je Freud nadjenuo izmišljeno ime Irma. Kao što sam kaže, Irma je bila u tijesnom prijateljstvu s njegovom obitelji, što ga je kao analitičara postavljalo u škakljiv položaj, budući da je na panju bilo osobno prijateljstvo, u svakom slučaju nastojao je izbrisati tragove realne osobe. Terapiju je prekinuo u situaciji kad su simptomi kod pacijentice još uvijek ustrajavali, i upravo dan uoči sna posjetio ga je zajednički prijatelj, u snu preimenovan u Otta, koji mu je rekao da Irmino stanje nije sasvim dobro. Freud je njegove riječi razumio kao prebacivanje, zapisao je Irminu povijest bolesti kako bi je u svoju obranu predložio zajedničkom prijatelju M. i u takvom stanju otišao na počinak. I sanjao je.
Velika dvorana – mnogobrojni gosti koje primamo. Među njima Irma koju odmah odvodim u stranu kako bi joj u neku ruku odgovorio na njezino pismo, kako bi joj prebacio što još uvijek ne prihvaća “rješenje”. Kažem joj: Ako još imaš bolove, onda je to doista samo tvoja krivnja. Ona odgovora: Kad bi ti znao kakve bolove sada imam u vratu, trbuhu i u tijelu, guši me. – Ja se uplašim i pogledam je. Ona izgleda blijeda i podbuhla; pomislih da sam naposljetku ovdje ipak previdio nešto posve organsko. Povedem je prema prozoru i pogledam joj grlo. Pritom ona pokaza malo odupiranja, kao što to čine žene s umjetnim zubima. Pomislih da joj to ipak nije potrebno. – Usta se potom naširoko otvaraju i ja s desne strane nalazim veliku mrlju, i na drugom mjestu na neobično nabranim tvorbama, koje su očito rađene prema nosnim školjkama, zamjećujem bijelo-sive kraste na većoj površini. – Brzo pozovem doktora M. koji obavi ponovni pregled i potvrdi… Dr. M. izgleda posve drukčije nego obično; vrlo je blijed, šepav, nema dlaka na bradi… Moj prijatelj Otto sada isto tako stoji pokraj nje, a prijatelj Leopold perkutira je preko steznika i kaže: Ona s donje lijeve strane ima neki potmuo ton, pokazuje na jedan infiltrirani dio kože na lijevom ramenu (što i ja, kao on, unatoč haljini osjećam)…M. kaže: nema dvojbe, to je infekcija i otrov će se izlučiti… Mi također neposredno znamo odakle ova infekcija dolazi. Prijatelj Otto dao joj je nedavno, kad se loše osjećala, injekciju s jednim propil-preparatom. Propilen…Propionska kiselina…Trimetilamin (čiju formulu vidim pred sobom otisnutu masnim slovima)…Takve se injekcije ne daju ovako lakomisleno… Vjerojatno ni igla nije bila čista.
Očito je da su Freuda zapošljavale misli prethodnog dana, ostaci dana, s kojim se inače vrlo često bave snovi, no očito je i da su ostaci prerađeni i premješteni, budući da su Irmini simptomi bili posve drukčiji nego u snu, medicinski dio u snu predloženih terapija je besmislen i u najboljem slučaju može polučiti podsmijeh. No Freud je odmah osvijestio dalekosežno značenje tog sna i odmah ga je izjutra zapisao, pokušao ga analizirati – to je uostalom bilo prvi puta da je neki san potanko analizirao, kako kaže u napomeni – i kad je nekoliko godina kasnije, godine 1900, objavio Interpretaciju snova, taj je san postavio na čelo, kao ogledni primjer analize snova.
Freud vjerojatno nikada u životu nije napravio tako emfatičnu gestu kao tu, na početku svoje prve velike knjige, kad je nakon nekoliko uvodnih manevara – nakon što je pokazao da je obavio domaću zadaću i na stotinu stranica iznio kratak pregled dotadašnjih teorija snova –, postavio na ogled paradigmatski slučaj: jedan sam san, koji valja služiti kao model, kao didaktičko sredstvo, kao demonstracija i ogledni kamen njegove teorije – odnosno prve teorije koja postavlja ambiciju da iznese prvo znanstveno tumačenje snova. Opravdano je očekivanje da je taj primjer bio nadasve skrbno izabran i odvagan i da dakle Freuda, ako igdje, tu možemo uhvatiti za riječ, za svaku riječ, štoviše, i za svaku neizrečenu riječ. Sam kaže da mu se pri tome snu razotkrila tajna snova, da je dakle upravo tu prešao epistemološki prag nove znanosti, i tamo gdje se stvar otkrila njemu, na tom istom privilegiranom mjestu želi do otkrivenja dovesti i nas. I tako se jednim samim korakom nalazimo pri ulaznim vratima nove znanosti – dakle diskursa koji bi trebao biti a-subjektan i univerzalan, neovisan o njegovu tvorcu – i čak najbliži osobi njezina izumitelja, koji nam kao univerzalni ulaz nudi svoj vlastiti ulaz, a to je ni manje ni više nego njegov vlastiti san, koji za materiju nove znanosti postavlja pred nas njegovu vlastitu biografiju, njegovo vlastito nesvjesno, njegov poseban položaj onog srpanjskog dana godine 1895, položaj liječnika, muža, oca, prijatelja… Nudi nam najosobniju priču, koja seže sve tamo do mučnih intimnosti njegova života, njegovih singularnih putova uživanja, i ujedno na istom mjestu i u istom mahu neku univerzalnu strukturu, interpretativni model, ili možda čak nešto što bismo mogli nazvati matem snova.
Doista nije moguće da Freud ovdje ne bi znao što čini: o emfatičnoj svijesti glede važnosti tog trenutka govori zaključna napomena, koju su doduše kasnije dodali izdavači i koja izvire iz njegove korespondencije s Fliessom: “Misliš li da će jednom na ovu kuću postaviti mramornu ploču s napisom U ovoj se kući 24. srpnja 1895. Dr. Sigmundu Freudu otkrila tajna snova? Za sada su mogućnosti za to prilično male”. Barem se taj san ostvario – ploča je danas doista tamo. Taj ga je san dakle upisao u galeriju velikih znanstvenih pionira i izumitelja, s njim bi mogao opravdati svoju egzistenciju pred velikim Drugim, i da u životu nije načinio ništa drugo, to bi bilo dostatno za povijest. Njegov je život već time dobio svoj dostatan razlog, pa premda samo sanjani i snoviti. To bi mogao reći Svetom Petru ako ga pred nebeskim vratima upitao što je u životu radio: ako ništa drugo, sanjao sam san o Irminoj injekciji.
Ako je taj san već unaprijed postavljen kao rodno mjesto psihoanalize, mjesto njezina otkrića, tada mu ujedno pripada moment autoreferencijalnosti: san odbijanja ujedno je san o otkriću, o samim uvjetima otkrića psihoanalize, o njezinim uvjetima mogućnosti. To je na prvi pogled očito: Irma je Freudova pacijentica, Irma je histeričarka, koja se u snu Freudu obraća sa svojim zahtjevom. Histerija nije bolest kao ostale i predstavlja svojevrstan epistemološki problem, koji nije samo u tome kako je razumjeti i kakve sorte je ta bolest, kako je liječiti, nego još dramatičnije, da li uopće postoji. Samo njezino postojanje je neprestani epistemološki paradoks, predstavlja njezinu iskliznutu kauzalnost, tako reći grešku u uzročnosti. Jednostavno rečeno: pokazuje se kao niz često dramatičnih i spektakularnih tjelesnih simptoma – bolovi, grčevi, gušenja, ohromjeli dio tijela, gubitak glasa, anoreksija, napadi, vika. Sve to često zadobiva vrlo drastične i teatralne oblike, upućujući na sumnju da bi sve skupa moglo biti simulirano, uprizoreno tako da tim strašno patećim pacijentima zapravo ništa ne manjka i da se naposljetku samo prenemažu. Tim više jer izgleda da je somatski sve u redu. Otuda stalno Freudovo pitanje, čak tjeskoba: nisam li previdio nešto somatsko? Nisam li promašio kakvu pravu, opipljivu, realnu bolest, s primjerenom anamnezom, dijagnozom i terapijom, kako dolikuje pravoj medicini? Je li stvar samo psihička? All in the mind? Ukratko, histerija se pokazuje kao spektakularni učinak kojemu kao da manjka pravi uzrok, kao tjelesni simptom, i to najupadljiviji i najglasniji, bez tjelesnog uzroka. Upućuje na manjkajući uzrok, the missing link. To je njihanje strukturalne prirode, cijelo vrijeme izgleda da smo ukliješteni u dilemu: bilo realna, tjelesna bolest – u tom je slučaju posrijedi fiziološka, prirodna kauzalnost i tako imamo na volju sredstva i instrumente medicinskog poretka; bilo da imamo posla s teatrom, prividom, simulacijom, simulakrumom bolesti, kojoj manjka pravi uzrok i prema tome uzrok valja tražiti u psihičkom. A gdje počinje psihičko? Gdje završava tijelo? Što je tijelo, iz čega je tijelo? Postoji li psihička uzročnost, usredotočena upravo oko odsutnog, šepavog uzroka, drukčija od prirodne kauzalnosti? Psihoanaliza je počela tako da se nije pustila uloviti u tu dilemu: gdje manjka realni uzrok, ne nastupa naprosto privid ili, bolje, u samom prividu, u pukom prividu, u simulakrumu, koji tu nastupa, na djelu je moment istine, dakle privid koji valja uzeti ozbiljno. Što, ako uopće što, prikriva taj privid? Što bi bila psihička uzročnost koja leži iza njega?
Mogućnost tretiranja i liječenja histerije jest mogućnost psihoanalize uopće. Ta se mogućnost pokazuje kao the talking cure, kako je to imenovala prva psihoanalitička pacijentica, Anna O., dakle kao liječenje riječima koje pogađaju upravo mjesto tog odsutnog, manjkajućeg uzroka – ne zato da bi ga uspješno ispunile, prije zato da bi dale vidjeti njegovu prazninu. Ako je psihoanalitičko liječenje histerije moguće, tada moramo misliti neku drugu uzročnost, gdje riječ pogađa tijelo. Histerično tijelo jest tijelo koje je moguće pogoditi riječju, liječiti ga riječju, i koje pred nas postavlja taj neuobičajeni objekt: splet, čvor označitelja i tijela. Ili Moebiusova traka, gdje se tijelo i riječ, tijelo i označitelj, nalaze na istoj površini. Tjelesni simptom nastupa kao označiteljski čvor, kao zagonetka, i ako riječ razriješi zagonetku, tjelesni se čvor može odriješiti. Freud govori o konverzijskoj histeriji – označiteljski škripac konvertira u tijelo, govor riječi se prevodi u govor tijela, verbalni škripac se pokazuje kao tjelesni, a konopac, koji treba povući da bi se razriješio taj čvor, jest na strani riječi, a ne na strani tjelesne, somatske uzročnosti. To je početni ulog psihoanalize.
I tu nastupa problem. Kolikogod se analitičar trsio naći pravu interpretaciju, pravu riječ kao rješenje te zagonetke, izgleda da je sve uzalud, budući da se pacijentice nerazumno odupiru, ne žele prihvatiti Freudove interpretacije, njegova rješenja, njihovo tijelo nije voljni medij riječi, simptomi se ponavljaju i ustrajavaju, i dalje ih muče bolovi. I upravo je tu ishodište tih snova: što znači terapija – djelovanje riječima na tijelo? Pod kakvim uvjetima je uopće znana? Što znači biti pacijentica, što znači biti liječnik-analitičar? Po čemu prepoznaješ dobrog pacijenta, po čemu dobrog liječnika? Je li Freud dobar analitičar, a Irma loša, tvrdoglava pacijentica? Ili je možda obrnuto, Freud je loše obavio svoj posao i Irma je trpeća žrtva njegove nesposobnosti. Što je kriterij uspješne terapije?
Irma se odupire, ne prihvaća Freudova tumačenja, suprotstavlja mu se, njezini bolovi izgleda nisu eliminirani Freudovim metodama. Irma je zagonetka, nije jasno što hoće, što bi je moglo izliječiti, izmiče se. Kako bi lijepo bilo kad bi se pokazalo da su njezine težine somatske naravi, tada bismo je mogli uputiti na uobičajena sredstva, na tablete i nož. No ako to nije tako jednostavno moguće, tada bi možda bar pomoglo ono uobičajeno sredstvo protiv histerije što se potiho ili glasno savjetuje u pučkoj folklornoj mudrosti – više seksa, pa će se stvar razriješiti. Na početku te folklorne mudrosti stoji ni manje ni više nego sam Platon, koji je prvi postavio problem histerije i ugledao ga kao problem ženske seksualnosti i njezina zadovoljstva. Seks, čudesni lijek za sve ženske bolesti. Irma je udovica, vjenčanje bi je, prema toj mudrosti, dozvalo pameti i izliječilo. Nije li naposljetku upravo to ono što žena hoće? Nije li tada umjesto psihoanalitičke ordinacije valjalo otvoriti agenciju za ženidbeno posredovanje i napisati kakav priručnik o zdravom seksualnom životu? Tako bi seksualnost mogla naprosto stupiti na mjesto manjkajućeg prirodnog uzroka, ispunila bi prazninu u prirodnoj kauzalnosti i slika bi opet bila umirujuća: odsutnost seksa izaziva sav histerični cirkus, a njegova prisutnost stvari postavlja na pravo mjesto. Ako bi to bilo sve, tada bi psihoanaliza samo teorijski potkrijepila ono što je folklorna mudrost svagda znala, a psihoanaliza bi postala teorija sveprisutne seksualnosti kao skrivenog uzročnika svih problema, odnosno mudrost po mjeri folklorne pameti. Svi pogledi koji su psihoanalizi prebacivali panseksualizam, u njoj su vidjeli ponajprije refleks svoje vlastite folklorne mudrosti.
A za Freuda to nipošto nije dostatno i seksualnost, koja se miješa u tumačenje manjkajućeg uzroka, takve je prirode da problem čini još većim. Nije lijek za iskliznutu kauzalnost, nešto što bi uspješno ispunilo njezinu prazninu, upravo suprotno, sama seksualnost je upravo manifestacija te iskliznute kauzalnosti, njezin paradigmatski primjer. Sav problem jest u tome da se ona ne da potisnuti u model prirodne uzročnosti, da nije nešto što bi ponovo zaključilo kauzalni lanac kao njezin manjkajući član, nego je pravo ime za taj rez, za prekinuće lanca, i u cjelini se vrti oko nekog ne-odnosa, iskliznuća koji je uopće uspostavlja.
Freud se trsi liječiti histeriju svojom novom metodom, no neprestano zapada u probleme. Pacijentice su tvrdoglave i njihovi simptomi ne žele nestati. Freud se osjeća nemoćnim i san o Irmi i injekciji jest san njegova neuspjeha, njegove nemoći, san u kojem želi obraniti svoju liječničku kompetenciju, opravdati se i ispričati. Barem u prvom čitanju san se pokazuje kao san njegova samoopravdanja, i to je poanta što je iz tumačenja tog sna neposredno sam izvlači. San nastoji oprati njegovu liječničku čast koja je stavljena u iskušenje. Svakom prijekoru što bi se mogao uputiti njegovom postupku, san suprotstavlja opravdanje, protuargument koji bi trebao dotući pretpostavljenog kritičara. Svakoj sumnji u neprimjeren postupak moguće je suprotstaviti primjer njegove savjesnosti. No problem je u tome da argumenti, uzeti zajedno, dokazuju upravo suprotno i zapliću se u poslovičnu obranu probušenog kotla.
Čitava obrana – ovaj san i nije ništa drugo – živo podsjeća na obranu čovjeka koga je susjed optužio da mu je vratio kotao u oštećenom stanju. Prvo, on ga je vratio neoštećenog, a drugo, kotao je već bio probušen kad ga je posudio, a treće, on kotao uopće od susjeda nikad nije ni posuđivao. Ali utoliko bolje: ako se kao vjerodostojan prihvati samo jedan od ova tri načina obrane, čovjeka moraju osloboditi.
Svi zajedno pak samo dokazuju njegovu krivnju. Analogno bi se mogla poruka tog sna, slijedimo li lucidno rasplitanje klupka svih Freudovih asocijacija, pročitati kao niz Freudovih obrana njegovog terapeutskog neuspjeha:
Irmini bolovi ne padaju meni na teret, jer je ona sama kriva za njih, time što odbija prihvatiti moje rješenje. Irmini bolovi me se ništa ne tiču, jer su oni organske naravi, te se uopće ne mogu izliječiti psihičkim liječenjem. Irmine patnje se na zadovoljavajući način objašnjavaju njenim udovištvom koje ja ni u čemu ne mogu promijeniti. Irmine patnje bile su izazvane nesmotrenom injekcijom jedne za tu svrhu nepogodne materije, koju joj je dao Otto, a kakvu ja nikada ne bih dao. Irmini bolovi potiču od nečiste igle… dok ja pri davanju injekcija nikad ne izazovem neku nezgodu.
Ukratko, Freudova prevelika ravnost da bi se u snu oprao krivnje, išla je tako daleko da je njegov obrana posvema probušena, upravo kao poslovični kotao. Svaki argument, uzet sam za sebe, mogao bi možda djelovati, no ako ih uzmemo zajedno u njihovoj nespojivosti, tada ne znače drugo do priznanje krivnje. San je ispunio njegovu želju za samoopravdanjem, a ispunio je tako da je u žaru otišao daleko, zapao u proturječje i nekonzistentnost – i upravo se tu objelodanjuje jedna od osnovnih osobina nesvjesnog mišljenja, naime, da se ne osvrće na protuslovlja i nekonzistentnost (i štoviše, uopće se ne osvrće na negaciju koja u nesvjesnom postoji). Umjesto ili-ili disjunktivnih alternativa, sve mogućnosti su ulančane u i-i; u logici snova svaka disjunkcija prevodi se u konjunkciju. Ili, drugim riječima: u snovima ne važi načelo neproturječja, aristotelijanski temelj svjesnog mišljenja, i upravo je kroz to moguće zadovoljenje želje.
Freudov zaključak te analize ne naposljetku taj da je san, taj san kao i svaki san, ispunjenje želje, Wunscherfüllung. Quo erat demonstrandum.
San prikazuje izvjesno stanje stvari tako kao što bih ga ja sam želio: njegov sadržaj je, dakle, ispunjenje želje, a njegov motiv je želja.
To kaže i zaključak poglavlja:
Nakon završenog posla na tumačenju, san se može prepoznati kao ispunjenje želje.
To je dakle formula, teza koju će svim mogućim putovima braniti cjelokupna knjiga. S tom tezom Interpretacija snova stoji i pada, i upravo san o Irminoj injekciji jest njezino uvođenje, njezina prva ekspozicija, prva demonstracija, njezin ključni eksperiment, kako bi se reklo u teoriji znanosti.
Ako su snovi ispunjenje želje, onda ispunjenje koje želje je san o Irminoj injekciji? Iznenađenja su već na prvi pogled dvojaka:
Je li želja uopće nesvjesna? Nije li naprosto riječ o, recimo, uvrijeđenom samoljublju, o samoopravdanju i o osveti kritičarima? Ukoliko naime u snu vladaju manje barijere nego inače, ta je osveta tu pokazana bez bontona i finoće, bez uljuđenih formi svjesnog života: Pokazao sam im! Sad su dobili svoje! Neka me se paze! Zapamtit će oni već mene! Tu se objelodanjuje nešto od dječje radosti, zluradog zadovoljstva i privatne osvetoljubivosti, koja bi u svjesnom životu pouzdano dobila uljudniji izraz, pa ipak: u tim latentnim mislima, u toj skrovitoj želji ima li nešto iznenađujuće? Ima li uopće nešto latentno i skrovito? Nije li naposljetku riječ o očekivanoj reakciji, koja se u snovima samo potencirala? Nisu li te skrovite misli prilično uobičajena pojava, nešto na što nalijećemo na svakom koraku? Je li to nesvjesno, to navodno veliko otkriće? What’s the big deal? Je li ta trivijalna želja ono otkriće koje bi trebalo revolucionirati znanost o psihičkom? Je li tu tajna želje sna? Uvrijeđeni ja, ta prilično familijarna i svakidašnja sablast, trebao bi biti ništa manje nego subjekt nesvjesne želje? Ukratko, latentne misli ne čine se nimalo latentne, nesvjesna želja nimalo nesvjesna. Lacan bi u svojem komentaru ustrajao da je ta želja pred-svjesna ili čak posve svjesna.
Gdje je tu seksualnost? Je li nesvjesna želja uopće seksualna? Je li taj odgovor kritičarima, taj uvrijeđeni protuudarac okrnjena narcizma uopće na neki način povezan sa seksualnošću? I naposljetku je Freudova ishodišna hipoteza bila ne samo u izdvajanju nesvjesne želje, nego i u tome da je ta želja svagda seksualizirana. Ako je taj san ispunjenje te želje, tada ta želja ne izgleda ni nesvjesna ni seksualna. I nije manjkalo Freudovih kritičara koji su upozoravali na te teškoće. Izgleda očito da Freud nije ispunio ono što je tako emfatički obećao.
Sada je možda vrijeme da numeriramo interpretacije, različite interpretacijske modele, i Freudovoj vlastitoj interpretaciji, onoj koja neposredno prati tekst sna, dodijelimo časni broj jedan. Pod brojem jedan pozivat ćemo se na tu interpretaciju, koja kao crvenu nit uzima samoopravdanje.
Da ta interpretacija nipošto nije jedina moguća i da se u snu skrivaju i mnoge druge stvari, brzo su zamijetili već neki Freudovi najbliži učenici. To doduše nije bilo teško zamijetiti, posebice nekome tko je približno poznavao Freudovu okolicu i okolnosti. Sve skupa se tada naposljetku događalo u nekom prilično uskom krugu židovske zajednice u Beču, u onom njezinom segmentu koji je bio prepleten medicinskim pozivom. Za to da bi došli do drukčijeg uvida u taj san, dovoljno je već nešto nadasve jednostavno: treba samo uglaviti prava imena glavnih aktera. Taj je san moguće čitati kao roman à clef. Ta imena nisu bila nikakva tajna za Freudove poznanike i danas ih se da pouzdano rekonstruirati. Najprije pogledajmo glavne ženske osobe. U ulozi Irme nastupala je Anna Hammerschlag-Lichtheim; iza njene prijateljice koja se pojavljuje u Freudovim asocijacijama skriva se Sophie Schwab-Paneth; treća ženska osoba iz tih asocijacija je bila Mathilde Breuer (rođena Altmann). Sa svima njima je Freud bio u vrlo tijesnim prijateljskim odnosima, dugo ih je poznavao, poznavao je njihove supruge (s Josephom Breuerom, Mathildinim mužem, nisu ništa manje nego zajedno otkrili psihoanalizu), otac (Irmin otac, Samuel Hammerschlag, bio je Freudov učitelj hebrejskog, za kojeg je u pismu zapisao da ga je vazda tretirao kao svojega sina) itd. I kad postavimo sva ta tri imena, osupnemo se. Mathilde, Sophie i Anna – to su naime imena Freudovih kćerki. Ako se ta imena podudaraju, tada postoji vrlo jednostavan razlog za to: te tri žene iz sna bile su naime krsne kume Freudovih kćerki, po njima su kćerke dobile imena. I sa šokantnim dodatkom: Anna, Freudova najmlađa kćer, njegova kasnija zaštitnica i njegovateljica u starosti (njegova Antigona, kako će je sam imenovati kad dosegne svoj Kolon), njegova vjerna nastavljačica, rodila se četiri i pol mjeseca nakon tog sna. Iz toga slijedi da nam je Freud u toj analizi vlastitog sna prešutio važan podatak, da je naime njegova žena tada bila noseća. Žena, Martha, nastupa doduše u skrivenoj ulozi u prvoj rečenici, gdje kaže “prihvaćamo”, no taj prihvat je zapravo anticipacija prihvaćanja što će ga prirediti uz ženin rođendan nekoliko dana poslije. I potom još posred asocijacija, gdje priznaje da u tom snu svoju ženu nije baš uljudno tretirao. Irma je svoju ulogu u snu dovršila tako da je nekoliko mjeseci kasnije postala krsna kuma. Anna je bila dijete iz sna, dijete tog sna. Kasnije u Interpretaciji snova Freud kaže:
Nastojao sam da se njihova imena (to jest imena Freudove djece) ne biraju prema modi vremena, nego da budu određena sjećanjem na drage osobe. Njihova imena načiniše djecu revenantima. I naposljetku, zar imati djecu, za sve nas, ne znači jedini pristup besmrtnosti.


Mladen Dolar, Oficirji, služkinje in dimnikarji, Ljubljana: Društvo za teoretsko psihoanalizo, 2010, str. 33-63.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

 

Tekst u integralnom obliku s navedenim bilješkama i literaturom, možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka" ili on-line preko CEEOL - Central and Eastern European Online Library: www.ceeol.com/aspx/publicationdetails.aspx?publicationid=22bea15d-54af-44f2-af47-c823e8c0be97