Jesen/Zima 2012

  Raspad sistema
  Nermina Kurspahić
 
 

“Kafka je najveća realnost”, uzviknuo je György Lukács kada mu se život privilegiranog filozofa, marksiste, uglednog i voljenog građanina srušio u trenutku. Znate već, Lukacs je stao uz Imrea Nagya i njegovu revoluciju iz 1956. Postao je ministar mađarske revolucionarne vlade, ali doživio je protjerivanje u Rumunjsku, preživio poniženje, progon i omalovažavanje koje nije očekivao… Svijet u koji je vjerovao i idejno osmišljavao okrenuo se protiv njega. (Ipak, u maniru onih koji shvate da su beznačajniji i slabiji od sistema, pokajao se već 1957. i vratio u Budimpeštu. Ali, stvari više nikad nisu bile iste…)
“Kada se Gregor Samsa jednoga jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.” (Franz Kafka “Preobražaj”).
Koliko nas je, nakon hinjene idile, iza koje obično slijede nemiri i životne turbulencije, kao posljedice privida u kojem smo bili samo daltonisti, jednoga dana tresnulo, iz raznoraznih razloga, o zemlju (prasak je bio tim veći, a pad snažniji ako su se sve promjene odvijale začinjene pucnjavom iz VBR-a, topova, snajpera, ali i vitlanjem hladnim oružjem u rukama pomahnitalih ratnika). Cijeli svijet pretrpio je kolaps starih vrijednosti. Neki ga čak nisu ni preživjeli, neki jesu, promijenjeni, poniženi, uništeni. Ali neki su ostali netaknuti, osnaženi, do neslućenih i nezasluženih visina.
U tim promjenama se ne snalazimo, ne prepoznajemo ih kao promjene, jer nam se nude kao trajne činjenice. Samo vidimo da stvari više ne funkcioniraju i da su uspostavljeni neki novi zakoni. “Izgled Kafkinog svijeta (je zato) izgled pomjeren. No Kafka pomjera prividno normalni izgled našeg suludog svijeta, da bi nam pokazao kako je sulud. Ali, on s ovim suludim izgledom postupa ujedno kao s nečim potpuno normalnim i time opisuje baš tu suludu činjenicu, da suludi svijet važi kao normalan”, kaže Gunther Anders u sjajnoj studiji “Kafka za i protiv”. Suludi svijet koji je nastao na ruševinama privida stabilnosti, reda, blagostanja formiranog na temeljima truleži i prijevare obrušava se već godinama, svom silinom, na gotovo svo suvremeno čovječanstvo. Posebno intenzivno i perverzno to čini na bh. prostorima. Ovdje u ratom opustošenoj zemlji pustoš je već zadobila status normalnog. A ona se širi takvom brzinom i intenzitetom na sve, tako da ne stižete ni registrirati je, a kamoli smišljeno reagirati.
Zato, sada u uvjetima pogodnim za bogaćenje poratnih lešinara, jedna po jedna nestaju i institucije kulture, umjetnost i kreativnost se drži na odstrelu beskrupuloznih novih elita. Takvim okolnostima se čudimo, ali ne znamo kako ih prevladati. Kao nijemi i bespomoćni svjedoci novostvorene i sveobuhvatne bijede stojimo zapanjeni i nemoćni, zatečeni metodama i silinom te primitivne destrukcije. Ona je postala naša trajna stvarnost, stvarnost koja zaklanja i blokira perspektive i nade u bolju budućnost.

Jedna od fascinantnih stvari u Kafkinim djelima je način na koji se nekome prividna sloboda zamjenjuje neslobodom, ili totalno mijenja identitet (pretvorbom u kukca, npr., ili vječnog krivca). Potpuno prirodno i normalno. Isto kao u stvarnosti koju više ne prepoznajemo. Sloboda koja je “ostvarena” postizanjem mira, odnosno prestankom ubijanja raznim oružjima, lažna je. Ona je ustvari najveća nesloboda u kojoj pojedinci ne postoje. Ne postoje kao osobe kojima treba obrazovanje, posao, kultura, umjetnost. Ljudi bivaju pretvoreni u etnonacionalne gomile, kukce, koje “vjerske i politične elite” ostavljaju u uvjerenju da su vječiti krivici i njihovi dužnici. Zato, sada ljudi funkcioniraju samo kao brojke u potkusurivanjima poluinteligenata, koji, gle čuda, jako dobro znaju kako se ojačati (čitaj obogatiti). U svijeti gdje oni caruju nema potreba za kreativnim djelovanjem, umjetnošću, kulturom, mišljenjem, srećom pojedinca. Sve što nude ušuškano je u gomilu kojom mogu manipulirati i nadgledati je. A te gomile, antagonistički postavljene, u svojoj umrtvljenosti više se ne bune (kao mase Ortega y Gasseta), niti primjećuju promjene. Ljudi u gomilama navikavaju se i prihvataju sve. Pristaju na sve što im nedostaje, po logici čega nema i ne treba da bude. I tako postaju amorfna i bezlična masa koja se razvlači kao slina po prostorima koji su prepustili gorim od sebe.